Ništa nije vječno

Mnogo puta, unatoč tomu što sam o tome već pisala, čini mi se zanimljivim opet govoriti o onoj strani ljudskog života koju nazivamo seksualnošću. Ili, da budem još jasnija, o seksualnosti u braku. Jer, ne jednom se zna čuti kako su se rastali jer se nisu seksualno slagali. Ili kako su se našli već u zreloj dobi jer su se “našli u seksu”. Što to znači? Jer, kako to da se to odjednom desilo, a prije je sve cvjetalo? Ali, ako već jest, što učiniti da do toga ne dođe, a ako se ipak desi, kako održati brak i može li se on uopće održati ako u njemu nema seksa, odnosno ako je on sveden na “minimum”.

Sve to podjednako zanima i muškarce i žene, iako to više brine muškarce, mada oni o tome ne vole govoriti, a ako ipak nešto prozbore, onda to čine jedino u liječničkoj ordinaciji. Tek im je tu “diskrecija zajamčena Hipokratovom zakletvom”. No, nije se ni čuditi tome jer, uglavnom, oni su “krivi” ako i kad do toga dođe. I dabome, ako se može u takvim slučajevima o krivnji uopće govoriti. Još postoje dvojbe je li za brak doista najvažnija seksualnost, jer od te se tvrdnje ograđuje čak i znanost. Doduše, strast koja se javlja u svakoj vezi na početku, ne traje vječno, ali za nju se i zna da “nije dugog vijeka”. Oni koji se bave tim pitanjima, znanstveno, kažu da je najveća opasnost za seksualni život u braku ili nekoj vezi – navika koja se s vremenom pretvara u šablonu.

Još je jedno pitanje koje se nameće u svemu tome – tko više u takvim brakovima pati, a tko je zbog toga nervozniji. Ma tko što rekao, pa čak i nijekao ovo što ću reći, tvrdim da muškarci više zbog toga pate, a žene su živčanije. I nije se onda čuditi što više žena nego muškaraca traži rastavu, iako se sasvim pogrešno čuje da su muškarci veći preljubnici. Možda u mlađim danima i da, ali kako godine dolaze na leđa, tako su oni sve manje odlučni da sreću potraže u nekom drugom braku. I kako kazuje anketa provedena u jednom ozbiljnom švicarskom ženskom časopisu, žene su te koje “uvijek traže nešto novo, nešto uzbudljivo i nešto za pamćenje”. I još nešto što je važno – nije uvijek netko treći kriv za razvod. Najveći neprijatelj jednog braka jest – baš monotonija!

Pitanje je koje se uvijek postavlja iznova – kako sve to izbjeći, kako strast i seksualnu želju “prizemljiti” i kako je pretvoriti u nešto drugo i drugačije. Jer, ljudi, pogotovo oni koji su u godinama, kao da zaboravljaju da i priroda čini svoje. Ne može muškarac od šezdeset biti potentan kao onaj od dvadeset i pet, ali zato onaj drugi ima prednosti pred ovim u mnogočemu, a najviše u iskustvu.

Mnogi se čude kad žene, one mlađe, vole u odre- đenim razdobljima svog života starije muškarce. Pa, to samo potvrđuje ovo što sam malo prije rekla. Kad se zasite vršnjaka, pa i onih egoističnih mladih ljubavnika, požele one koji će im svojim iskustvom, svojom pažnjom i nježnošću dati ono što jedan mladić ne da neće, nego naprosto – ne zna. Možda stoga ne iznenađuje, a nije ni za odbaciti, tvrdnja jednog francuskog seksologa koji je neprestance govorio da je u svakom braku dobrodošla promjena jer ona pokazuje i jednom i drugom bračnom partneru da je još poželjan. Dabome da je to opasno, da se to ne preporučuje, jer uvijek prijeti “opasnost” da to ne preraste u nešto drugo. Ali, je li bolje živjeti u braku bez seksa, ili ga imati pa makar i netko drugi “pomogao” da se on vrati. Pitanje je, međutim, što raditi u braku i s brakom ako se seks ne vrati, ne probudi, ako je zamro zauvijek. Mnogo je onih, i stručnjaka, ali i bračnih drugova, koji kažu da je teško brak, pogotovo onih koji su u mlađim godinama, održati ako se sve svede tek na platonsku ljubav. A ako se on ipak održi, tvrde i jedni i drugi, onda je u pitanju nešto treće – najčešće, čuje se i, nešto materijalne prirode. Ima pobornika i takvih brakova, uz tvrdnju da ljubav, strast pa i zanesenost i tako nije vječna, ali je vječno nešto drugo – prijateljstvo. I prema njima najvažnije je u jednoj takvoj vezi, ili braku, sve učiniti da se to zamijeni, odnosno pretvara baš u prijateljstvo. Oni mlađi odbijaju i pomisao na to, ali oni koji su već ušli u godine, znaju da je to jedino moguće kako bi neka veza opstala i trajala do “vječnosti”. Stručnjaci kojima je za vjerovati, jer su tvrdnju dokazali ispitivanjima na mnogim vezama, kažu da se intenzitet neke ljubavi ne mijenja pet godina. Potom njezin intenzitet opada, da bi se pretvarao u ono čega su svjesni svi oni koji su u braku. Navika, stereotipija, pa i dosada. To je razdoblje i najopasnije za brak.

Onima koji se ne snalaze, koji još očekuju čudo, kad se ono ne desi, traže ga na drugoj strani. I sad dolazi trenutak da se pokaže mudrost, da se veza ne kida nego da se krene u promjene. Onaj tko je svjestan da ne može svakih pet godina mijenjati ženu, ili žena muškarca, barem ne legalno, znat će da u braku treba nešto mijenjati, ili, pak, napraviti poneki izlet, koji mnogi i čine, jasno ne javno i ne uz pompu velikih zvona, i tako steći potrebnu samosvijest. Primjer Nancy najbolje dokazuje nešto drugo – da se samo platonska ljubav može održati i dulje od dvadeset godina. Ona se udala s dvadeset godina za vrlo imućnog čovjeka, ali starijeg od sebe više od 19 godina. Na bračnom putovanju u Veneciji bila je vrlo često sama. On je bio kockar i večeri je provodio u kockarnicama. S njom je bio za ručak jer se poslije ručka morao odmoriti kako bi bio “svjež” za noć. Prije spavanja na brzinu bi se poseksali.

Nancy je bila razočarana, ali nije ništa govorila. Šetala je gradom, najradije se zaustavljajući na glavnom trgu. Tu je obično stajala na mostu prije ulaza na Markov trg, gledala gondole i sretne ljude u njima. Kako je bila lijepa, elegantna i izvanredno građena, i slučajnim prolaznicima bi zapela za oko. Posebno se u nju zagledao jedan mladi čovjek, Englez Jonathan, kojemu je bilo 25 godina. Svakog dana u isto vrijeme on je već stajao na mostu i čekao svoju nepoznatu ljepoticu. Jednog dana ipak joj je pristupio i počeli su razgovarati. Rekao joj je da je upravo završio medicinu i da mu je ovo nagradno putovanje. Ali, nije propustio reći ni da mu se sviđa. Čak i više od toga. Nju je to uplašilo, ali mu je sve ispričala o sebi. Bojeći se sebe, Nancy nije više dolazila na trg. Jonathan je dolazio, tražio je pogledom, ali uzalud. No, nije je nikad zaboravio, iako se ženio dva puta. Aonda se, nakon dvadeset godina, zbio susret koji ga je zgromio.

Ušla je u pratnji kolegice u klub u koji je on zalazio. Nijedno od njih ništa nije reklo, tek je, na čuđenje prisutnih, jedno drugom poletjelo u zagrljaj. Kad se malo sabrao, Jonathan je tek upitao: – Pa gdje si? Čekam te dvadeset godina. Svašta sam u međuvremenu činio, tražio sam te ondje gdje te nisam ni mogao naći, ali nisam posustajao. Ipak se isplatilo… – Što? – nije znala na što misli. – Čekanje i traženje – rekao je stišćući je i dalje. I jedno i drugo je u dahu ispričalo što su sve u životu prošli, gdje su se tražili i o čemu su maštali. Nisu se cijelu večer rastajali. Pa i kad su trebali ići svatko svojoj kući, nije bilo dvojbi. Završili su kod njega. – Znaš, Nancy, da je sve ovo sjajno. Da samo se tad našli, sad bismo možda bili već siti jedno drugoga. Ovako, naša ljubav tek je pupoljak. I trajat će do kraja života. I jedno i drugo mora da je bilo svjesno dosadašnjih ljubavi i prestanka istih.

Sad se postavlja pitanje je li bolje stvarati veze u mladosti, ili su trajnije one koje nastanu u zreloj dobi. Po ovom slučaju, što kasnije, to dulje i čvršće. Samo, kako to nekome reći kad je slijep i lud od ljubavi i kad misli da će tako trajati vječno, i kad mu je tek dvadesetak ili koja godina više. Svatko do takvih spoznaja ipak mora doći sam, čini se.