NNN

Raste jedno maleno dijete… U braku smo sedam godina. Meni je 26, a mojem su suprugu 32 godine. Željeli smo dijete, ali nikako da se rodi. Napokon nam se ispunila ta želja, i ja sam ostala trudna. Moj muž je najprije bio presretan, onda se njegovo raspoloženje naglo pretvorilo u nezadovoljstvo, postao je bijesan, ljutit, mrzovoljan. Prigovarao je, psovao, vrijeđao. Liječnica me upozoravala da se ne smijem uzrujavati. On je to vrlo dobro znao, ali se nije promijenio. Inače živimo u lijepom, velikom stanu, imamo dobre prihode. Ništa nam ne nedostaje pa ne razumijem zbog čega je takav. Uskraćuje mi i slobodu: svaki put kad poželim izići iz kuće, započinje svađa. Pomišljam na to da ga ostavim, ali kako kad u meni raste jedno maleno, divno stvorenje? Zašto si takav, tata? Neće vam biti lako s nezrelom osobom koja ide iz krajnosti u krajnost. Vaš muž je prepun kompleksa: pati od osjećaja manje vrijednosti, netolerancije, nedostatka samouvjerenosti. On je osoba koja nije dorasla ni braku, ni očinstvu, niti životu u zajednici. Godine idilične žudnje za djetetom, zatim ponižavanje vlastite žene koju omalovažava. Čovjek svojevoljan, gazda u kući, sklon tiraniji. Zašto ste uopće tako strastveno željeli dijete kad će ono biti maleni mučenik, sebično vlasništvo svoga oca? No, sad je kasno, ono raste u vama i ne može se buniti, ali se možete vi. Kako niste shvatili kakav je vaš muž? On ne može ni s kim dijeliti ljubav, ako je uopće ima, on je žrtva svoje vlastite teške naravi. Vaš muž treba pomoć liječnika. On maltretira bespomoćnu, trudnu ženu čije dijete želi, on je bolesnik koji ne može svladati svoje strasti. A vi? Vi morate shvatiti da je on vrsta čovjeka kojega se napušta – kako biste zaštitili sebe i svoje dijete koje je, na žalost, i njegovo.

Sanjajte o muškarcima… Živim s majkom koja je kruta i konzervativna. Za razliku od nje, ja sam vrlo senzibilna. Nikad mi ni u čemu nije dala podršku. Završila sam srednju školu, 24 su mi godine. Kad je umro moj otac, majka je otišla u inozemstvo “trbuhom za kruhom”. Otišla sam s njom. Radim u jednom poduzeću, ali me taj posao nikad nije zanimao, uvijek sam željela biti pjevačica, ali sam odustala od toga. Ne bih rekla da me sreća pratila u životu. Zdrava sam, mlada, kažu i lijepa, ali to mi nije dovoljno. Nedostajala mi je ljubav. Bilo je, doduše, veza i vezica, a posljednja, s oženjenim muškarcem, nanijela mi je veliku bol. Trajala je tri godine! Nakon toga sam se razočarala i promijenila: postala sam drska, napadna. Ne vjerujem previše u ljubav, mislim da nikad neću naići na princa kojega bih voljela. Dosad sam radila u manjem mjestu, sada u velikom gradu. Možda će mi to donijeti neke promjene, tko zna? Od svega sam umorna. Samotna Živimo nestrpljivo u doba generacije koja hoće odmah sve, koja nema smisla za strpljivost. I tako juri život, juri sve brže, treba ga zgrabiti šakom. Ne bih komentirala vaše riječi o muškarcima koji gube dah kad vas vide, to je banalno, lijepi ste i to je dovoljno. Najbolja vaša veza, s oženjenim muškarcem, trajala je pune tri godine, a onda ju je otpuhao vjetar. Predugo je trajala, ali porazi su često poput oluja: ili traju bolno, ili nestaju brzo. Ne smijete biti umorni s 24 godine: mladi ste, zdravi, lijepi. Sanjajte o muškarcima, jer oni se uvijek odnekud pojave. Ode li jedan, doći će drugi. Još ima mladića sa zdravim smislom za zdrav život. Princ je, dakako, varka, i dobro je da ste izbacili iz svojih planova njega i previše snova koji mute mozak. Osobno mislim da je svijet žedan pametnih žena. To su one koje samo jednom pogriješe. S iskustvom koje imate, dobro pristajete u taj kalup. Volim njezinog muža Upravo sam navršila 30 godina. Moji roditelji, moja sestra i njezin muž (nemaju djece) i ja živimo u velikom stanu. Stan je starinski, ali sa zgodnim rasporedom. S malim preinakama, moja sestra i njezin suprug odvojili su se gotovo kao u vlastitom stanu, no opet smo svi zajedno. Otkako se ona prije četiri godine udala, moj se život pretvorio u beskrajnu muku: volim njezinog muža. On to ne zna, ali prije nego što su se vjenčali, s još drugim osobama bili smo jedno društvo, uvijek zajedno. Oduvijek sam ga voljela, ali on je odabrao moju sestru, a da nikad nije doznao što mi znači. Obrazovana sam, zaposlena, lijepa, imam i udvarače, i jednoga koji je najozbiljniji “kandidat”, voli me i oženio bi se mnome, ali moja naklonost prema njemu ne ide dalje od duboke i iskrene simpatije. I ništa više. Vrlo je fin, dobar, uljudan, odan, smiren i uravnotežen čovjek. S njime mi ne bi ništa nedostajalo, ali već sam pogled na muža moje sestre moj dan pretvara u raj i istodobno u pakao. Ne mogu se osloboditi svoje opsesije i gotovo užasnuto čekam kad će cijeloj obitelji jednoga dana objaviti da čekaju dijete, a ja shvatim kako je za mene sve izgubljeno. Čekanje

Pameću i elementarnim smislom za realnost riješili biste se svoje opsesije. Pomalo je paranoično tako ustrajno i tako beznadno voljeti sestrina muža. Ta je žudnja mahnita, mahnito je njoj podrediti svoj život. Zar čekati da se nešto dogodi kako bi se ispunila vaša beznadna očekivanja ili, što je još gore, vaša žudnja za nemogućim? Ako postoji pakao, vaš pakao je jedini iz kojega se može izaći. Što uopće s 30 godina radite u roditeljskoj kući sa sestrom i njezinim mužem, djecom koja će se roditi, i sa svojom nerazumnom žudnjom? Udajte se za dobroga, pametnog i uravnoteženog čovjeka koji vas voli. Dobar čovjek je i pola ljubavi, druga polovica dolazi kad se u to uvjerite. Spustite se na zemlju, hodajte po njoj, ne lebdite fatalistički, što pomalo postaje i smiješno, jer tako ćete prestati biti nerealni, mahniti, paranoični. Bit ćete voljeni i poštovani, okruženi pažnjom i ljubavi, i što je najvažnije, istrgnuti kao duboki korijen iz sredine koja vas bezrazložno truje.