NNNN

I

da nitko ne zna da mu je otac Bernard Arnault, francuski biznismen i četvrti najbogatiji Europljanin čiji je imetak procijenjen na 41 milijardu dolara, 34-godišnjeg Antoinea Arnaulta svatko mora primijetiti. Markantan, dugih trepavica, visok 1,91 metar, u crnom odijelu šivanom po mjeri i sa šalom od kašmira umjesto kravate prišao nam je točno u dogovoreno vrijeme u Thiouu, jednom od najboljih azijskih restorana u Parizu nedaleko od Muzeja d’0rsay, i poveo nas do stola s metalnom pločicom u koju je ugravirano njegovo prezime. Drugi detalj koji otkriva njegovo imućno podrijetlo je ručni sat Patek Philippe, model Nautilus s narukvicom od krokodilske kože, čija je cijena oko 40.000 dolara. No, na te statusne simbole on ne obraća pozornost. I za razliku od novopečenih bogataša, Antoine Arnault ničim ne pokazuje da je bogati nasljednik poslovnog carstva LVMH (Louis Vuitton Moet Hennessy) pod čijom je kapom 85.000 zaposlenih i šezdesetak luksuznih brendova poput šampanjaca Moet Chandon, Krug i Dom Perignon, konjaka Hennessy, modnih marki Fen­di, Givenchy, Donna Karan, Kenzo, Marc Jacobs i Louis Vuitton, kozmetike Guerlain, satova TAG Heuer, Hublot, Chaumet i drugih. Jedan od najpoželjnijih francuskih neženja je skroman, pristojan, šarmantan i galantan, a svoja druženja sa svjetskim zvijezdama, poput Keitha Richardsa, gitarista Rolling Stonesa, ili nogometnih legendi Zinedinea Zidanea, Diega Maradone i Pelea, koje je angažirao u kampanjama za Louis Vuitton, opisuje kao druženja s prijateljima. Antoine Arnault, naime, nije samo nasljednik obiteljskog carstva, već u njemu doista radi. Pet godina bio je direktor komunikacija francuske modne kuće Louis Vuitton – njegov zadnji projekt bio je angažman filmske dive Angeline Jolie za novo lice Louisa Vuittona – a potkraj prošle godine postao je glavni menadžer luksuznog brenda – Berluti, za čijim su cipelama ludovali Yves Saint Laurent i Andy Warhol, a među vjernim kupcima su Gérard Depardieu, Robert De Niro i Bryan Ferry. Što se za vas promijenilo otkad ste postali glavni menadžer brenda Berluti? – Veći mi je izazov i veća odgovornost od mog prijašnjeg posla u Louisu Vuittonu: tamo sam počeo raditi 2002., a 2006. sam postao direktor komunikacija i isključivo se bavio reklamiranjem proizvoda i osmišljavanjem kampanja. A u Ber­lu­tiju se sada moram brinuti o svemu: proizvodnji, prodaji, plasmanu proizvoda na tržište, zaposlenicima i klijentima. Ali sve me to jako veseli. Tre­nut­no imamo 38 dućana, većinom u Europi i Azi­ji, a glavni je u Parizu u Rue Marbeuf. U Americi imamo samo jedan Berluti butik – na Madison Aveniji u New Yorku, ali prodajemo i u robnoj kući Barneys. Koja je pozicija Berlutija u vašoj tvrtki? – Riječ je o luksuznom brendu s dugom tradicijom, koji je poput dragulja u kruni. Talijan Alessandro Berluti osnovao je 1895. manufakturu za izradu muških cipela i čizama, a brend je u našem vlasništvu 18 godina. Berlutijevi proizvodi su vrlo skupi. Muške cipele, primjerice, stoje od 700 do 2000 eura. Stoga si ih ipak rijetki mogu priuštiti. Ali unatoč svjetskoj krizi, odlučili smo proširiti naš asortiman – u kojem su bile samo muške cipele, čizme, aktovke, pojasevi i novčanici – i našim kupcima ponuditi rukavice, košulje, šalove pa i sunčane naočale. Što Berlutijeve proizvode čini tako skupocjenima? – Mislim da cijena odgovara kvaliteti. Svaki proizvod izrađen je ručno, u malim serijama, od najfinije i najkvalitetnije kože. Smatram da je Berluti, uz brendove Louis Vuitton i Hermes, na vrhu ekskluzivnosti, ali i broj jedan što se tiče finoće i dizajna cipela. Oni koji poznaju svijet mode reći će vam da su Berluti cipele aston martin među cipelama. Nosite li ih vi? – Da, oduvijek su mi se sviđale, vrlo su fine i vrlo udobne. A na brojnim putovanjima mnogo me ljudi zaustavilo zbog Berlutijeve aktovke jer im se jako sviđa. Dok sam nosio aktovke drugih brendova, to mi se nije dešavalo. Sve mi je to dragocjeno, jer želimo popularizirati brend. A da bi Berluti zadržao svoju poziciju i ostao luksuzan i klasičan, početkom godine, nakon što je napravio zadnju kolekciju za liniju Z Zegna, angažirali smo Alessandra Sartorija za glavnog dizajnera. Čiju odjeću privatno nosite? – Karl Lagerfeld je imao pravo kad je smršavio 40 kilograma i izjavio: “Sada napokon mogu nositi odjeću Hedija Slimanea”. Mislim da je Slimane napravio veliki korak za mušku modu, i ja često nosim njegova odijela i košulje koje je kreirao za Dior. Volim kreacije Tomasa Maiera za Bottega Veneta, a sviđa mi se i što je Marc Jacobs napravio za Louis Vuitton. Godinama ste osmišljavali reklamne kampanje za Louis Vuitton s poznatim osobama: koje biste izdvojili? – Dvije su bile prekretnica: kad je 2007. bivši sovjetski lider Mihail Gorbačov postao zaštitno lice, a iste godine je i Annie Leibovitz počela snimati naše kampanje sa Seanom Conneryjem, Steffi Graf i Andreom Agassijem, Catherine Deneuve, Francisom i Sofijom Coppola, Bonom Voxom, Madonnom, Keithom Richardsom i mnogim drugim zvijezdama… Osnovna ideja tih kampanja bila je da slavne osobe prikažemo u normalnim situacijama ili trenucima opuštanja. Primjerice, Keitha Richardsa u hotelskoj sobi s gitarom, Sofiju i njenog tatu na odmoru na ranču u Argentini… Gotovo da nema slavne osobe koja nije bila lice za Louis Vuitton. Postoji li netko koga biste žarko željeli angažirati? – Nelsona Mandelu. On je popularan, karizmatičan i poznat po cijelom svijetu. Bio je i zainteresiran za suradnju, ali sve je zeznula njegova supruga, kojoj se ta ideja nije svidjela. Htjeli smo snimiti i Billa Clintona s Mihailom Gorbačovom, kao simbol dviju velesila i poveznicu između zapada i istoka, ali nas je Clinton odbio. A volio bih da nam u kampanji bude i Bill Gates, briljantan um i osoba velikog srca, koji je vrlo sličan Bonu Voxu. I on je veliki filantrop, pomaže ljudima u Africi želeći im vratiti dostojanstvo i poboljšati život, te velike svote novca ulaže u školovanje, proizvodnju i industriju u zemljama Trećeg svijeta. Je li tko od poznatih imao posebne uvjete ili izigravao hirovitu zvijezdu? – Svi su bili vrlo profesionalni i simpatični. Uvjet je jedino imala Angelina Jolie, koja je zaštitno lice najnovije kampanje za Louis Vuitton. Inzistirala je da se reklama snimi u Kambodži te da bude u svojoj odjeći i diskretno našminkana. Nisam mogao otputovati u Kambodžu na jedan dan, ali sam 9mao potpuno povjerenje u Annie. Iako me je, kad smo prvi puta surađivali, Annie Leibovitz htjela izbaciti iz studija. Što se dogodilo? – Kao i svim slavnim umjetnicima, valjda joj je zasmetalo što sam joj sugerirao da nešto drukčije snimi. Pogledala me, pitala tko sam ja i pozvala osiguranje da me izbaci sa snimanja. Objasnio sam joj da moram biti na setu i imati kontrolu nad svim, a to joj se nikako nije svidjelo. No, s vremenom smo se sprijateljili i sada prije snimanja uvijek razmjenjujemo ideje. U svakom slučaju, uspostavili smo kvalitetan odnos. Koje vam je snimanje najdraže? – S nogometnim zvijezdama Peleom, Maradonom i Zidaneom, jer smo se na snimanju ludo zabavili i igrali stolni nogomet. A zabavno je bilo i s Keithom Richardsom, koji je totalno otkačen i ima nevjerojatnu strast za životom. Louis Vuitton je angažirao Marca Jacobsa, a nije baš običaj da europske modne kuće pozivaju američke dizajnere. Govori se da su u vašoj kompaniji u zadnje vrijeme nezadovoljni njegovim radom… – Vrlo sam subjektivan kad je Marc u pitanju. Znamo se od 1997. kad je došao u Louis Vuitton, sprijateljili smo se i vrlo smo blisko surađivali. Mislim da je on jedan od najvažnijih dizajnera u našoj kompaniji, da je iznimno talentiran, veliki umjetnik i modni genijalac. Njegove ideje su više moderna umjetnost nego modni dizajn, što najbolje govore i njegove suradnje za Louis Vuitton s umjetnicima Stephenom Sprouseom, Takashijem Muraka­mijem i Richardom Princeom. Koje dizajnere još cijenite? – Volim Karla Lagerfelda. Sviđa mi se i ono što radi za nas u modnoj kući Fendi, ali i ono što dizajnira za Chanel. Cijenim rad Albera Elbaza za Lanvin, a Johna Galliana smatram genijalcem. Znate li što se dogodilo s Gallianom nakon skandala? – Zadnje sam čuo da je bio u Arizoni na odvikavanju od ovisnosti i da se vratio u Pariz. I vi često posjećujete SAD? – Da, jer iako sam se rodio u Parizu, proveo sam dio djetinjstva u New Yorku, i taj grad smatram svojim drugim domom. Odrastao sam na Manhattanu kao mali Amerikanac, u školi sam se bavio sportom i bolje govorio engleski nego francuski. Kojim ste se sportom bavili? – Kao i svi klinci, igrao sam malo tenis, ma­­lo košarku, malo nogomet, a jedino u čemu sam ikad pobjeđivao su – karte. Jako sam do­­bar u pokeru. Kada ste počeli igrati poker? – Prije deset godina počeli smo se nalaziti kod prijatelja i igrati nekoliko puta tjedno, a zadnjih pet godina je postalo ozbiljno. Čak sam sudjelovao na turnirima u Las Vegasu. Ali u zadnje vrijeme imam previše posla i ne stignem toliko kartati kao prije. U čemu ste još dobri? – Imam oko za umjetnost i volim umjetnike poput Matissea i Picassa, koje si, na žalost, ne mogu priuštiti, pa često posjećujem muzeje ili očevu kuću. Pokušavam skupiti što više radova mladih, suvremenih umjetnika, a oduševljavaju me skulpture Francoisa-Xaviera Lalannea, kao i djela Damiena Hirsta i Jeffa Koonsa. U slobodno vrijeme se bavim i fotografijom, sviram klavir, igram tenis i golf, izlazim s prijateljima na večere u restoran L’Ami Louis ili u klub Raspoutine u Parizu. Koje su dobre, a koje loše strane obiteljskog posla? – Dobro strana je to što smo privilegirani jer imamo osiguran posao i mogućnost učenja i napredovanja unutar obiteljske tvrtke. I da od malih nogu možemo upoznati i družiti se sa zanimljivim, kreativnim i talentiranim ljudima, najboljima u svojim profesijama. Ne vidim puno negativnih stvari, osim jedne: kad ste u Francuskoj uspješni poput moga oca, okruženi se zavišću i ljubomorom. Zato je i imao problema kada je proteklih deset godina svoju umjetničku kolekciju u sklopu Fondacije Louis Vuitton htio stalno postaviti u Parizu. Stalno nešto kompliciraju s dozvolama. U Americi je potpuno drukčije: ako ste uspješni, svi će vam biti zahvalni za dobar imidž i što ste zaposlili ljude… Koje vam je vrijednosti otac usadio? – Da se ništa ne postiže bez napornog rada i da novac treba zaraditi, jer se nitko nije obogatio preko noći. I dvije godine starija sestra Delphine, koja je u marketingu Puccija i Lo­­e­weja, morala je poslije fakulteta kao i ja raditi i dokazivati se u kompaniji. Ništa nam nije palo s neba.