O bivšima sve najbolje

Nema veze koja nije bila u krizi, nema braka koji nije prolazio nešto slično, ali nema ni čovjeka koji se uvijek snalazio baš u svemu tome. Svatko tko je prošao ne­što slično, znat će o čemu govorim jer nijednom akteru u takvoj situaciji nije lako. Ja bih čak rekla da je nekad teže onima koji kidaju vezu, nego onima koji su ostavljeni. Samo oni najhrabriji kažu, kad shvate da dalje u jednoj vezi ne ide, da je to kraj. Ali, tad smo te skloni vezati na stup srama, dijeliti im tko zna kakve sve ne etikete, umjesto da im – skidamo kapu. Zašto još uvijek u građanskom svijetu više cijenimo one koji uspiju živjeti na “dva kolosijeka” (čitaj žena plus ljubavnica ili obratno), nego one koji su “za poštenu igru”. Za to imam toliko primjera kojima sam bila svjedokom, ili sam im služila kao “rame za plakanje”, da je možda, kao i uvijek, najbolje sve to potkrijepiti i tim pričama.

A kako volim uvijek reći i zašto o nekoj temi pišem, reći ću i sada. Zato što sam ne jednom pitana kako se ponašati kad je jedna veza gotova, kad smo ili ostavljeni ili kad smo mi ostavili, treba li se ružnim riječima nabacivati na nekadašnju ljubav, treba li “vatru rigati” samo pri spomenu na njezino ime, treba li je, da kažem narodski, ogovarati, ili, možda, sve učiniti da se zadrži prijateljski odnos, da ljudi shvate da se jednostavno veza istrošila – bilo zbog kojeg razloga.

Doduše, mnoge će žene lakše podnijeti sve drugo nego spoznaju da su ostavljene zbog – neke druge. No, kad se već desi raskid, što učiniti, kako se ponašati, kako sve to prebroditi ili, u najboljem slučaju, čak i kako preživjeti? Preporučam svakoj ženi, pa i muškarcima, koji čak mogu biti, a i jesu jadniji kad su ostavljeni, da zadrže dostojanstvo. Iz iskustva drugih znam da se nijedna veza nije nastavila zato što je onaj drugi to svojim pričama, jadikovkama, ogovaranjima ili nečim trećim uspio učiniti.

Ali zato sam čula za mnogo, mnogo ostavljenih koji su ispali – gospodom. Kako i zašto? Samodisciplinom, razgovorom s onima koji imaju strpljenja slušati ih, a u krajnjoj liniji i liječničkom pomoći. Najgore što se može učiniti jest – omalovaža­vanje bivšeg partnera, vrijeđanje, pa čak i izmišljanje priča koje su postale, možda, ne plod naše laži, nego nečega što nam se počelo vrtjeti u glavi, a što najčešće nema veze sa stvarnošću.

Istina je, međutim, da se sve to može svesti, opet, pod onu narodsku – koliko ljudi, toliko ćudi. Iako sam bila u sličnim situacijama ne jednom, sreća je moja što sam ipak ja ostavljala. Ni s jednom svojom vezom nisam baš poslije raskida prijateljevala, nisam ga više poželjela u svom društvu, dapače, izbjegavala sam njegovu nazočnost jer mi se činilo da je tim mojim bivšim ljubavima tako – lakše. Čuvala sam se da išta ikada govorim o svom ljubavniku, jer mi se uvijek činilo da bih tada najviše to sve govorilo o sebi samoj. A sad kad je to sve daleko iza mene, mogu reći da je bilo razloga i razloga da kažem istinu o onima koji su se pred svijetom predstavljali onakvima kakvi su željeli biti, ali nisu takvi bili ni približno. Jedan uvaženi stručnjak, kojeg je svijet cijenio i koji je želio da ga ljudi cijene, kad bi ga bolje upoznali, shvatili bi kako svatko ima “dva lica”.

Pred svijetom cijenjen i galantan, između svoja četiri zida bio je “onaj istinski” – čovjek bez riječi, aljkav, pun kompleksa koji su proizlazili tko zna iz čega i zbog čega sve ne, čovjek koji nikad nije uspio srediti svoj vlastiti život ne zato što ga nije želio, nego zato što je bio baš onakav kakvim se predstavljao. A svaka veza traži i odricanje, i kompromise, pa i “razgolićavanje samoga sebe”. Kako sam ja u toj vezi ipak bila dugo, zar je imalo smisla “na sva zvona razglasiti tko je on”, jer ljudi bi se s pravom pitali – a tko sam onda ja. A ja sam barem jedno vrijeme bila s njim najprije jer sam ga voljela, a onda i jer je bio ipak – netko. I ono čega se ja ne sramim – bio je savršen u krevetu. Dobar razlog, priznat ćete, za ostanak u vezi! I moj brak s čovjekom kojeg i nisam voljela, trajao je jer sam bila svjesna da krivnju za to snosim ja. I ostala sam s njim sve do njegove smrti. Niti za života niti poslije ne mogu za nj reći ništa ružno jer on je bio također čovjek od ugleda koji me volio na svoj način i koji je pristajao na naš odnos kakav je već bio. I sve je činio da naš ljubavni život bude takav, a i bio je, da ja ne moram – “skretati”.

Zato se užasno naljutim na sve one koje su najprije imale puna usta ljubavi i poštovanja prema partneru, koje su se hvalile svojim seksom kojim su ga opčinile, sve dok nisu otkrile da ih vara, da im ne daje ono značenje koje su one željele i mislile da će tako biti, koje su u muževima tražile onu potporu za koju su morale znati da je neće dobiti. Jer, od udaje ne treba samo očekivati, u nju treba i ulagati. Razočaranja su moguća, ja barem znam reći da ne vjerujem u “jedinu i vječnu ljubav”, ali vjerujem u ljudski odnos koji ćemo morati stvarati kad nje nestane. Užasno je kad netko poslije rastanka počne “bljuvati vatru” čak i izmišljajući ono što bi partnera što više ocrnilo, nastojeći tako javnost pridobiti za sebe. Jer, od toga ostavljena strana nema ništa. Kad mi je Brigita došla reći da je njezin brak gotov, počela sam je tješiti da nije jedina, da sam i ja imala i brakova i veza pa sam preživjela, da je najvažnije da se iz svega izvuče “kao gospođa”, a ona se oštro okomila na mene rekavši: – Lako je tebi.

Tvoji su svi muževi, pa i svi ljubavnici, bili gospoda, a ti nemaš pojma s kakvim sam ja idiotom živjela. Ne samo da me varao, nego je bio nitko i ništa. Sad ti mogu reći čak da je bio i lopov. I ne znam koga sve nije potkradao, od države do prijatelja. Zadnjim sam se snagama suzdržala da je ne upitam kako je više od petnaest godina mogla živjeti s lopovom. Ako je to doista tako, zašto nije kidala vezu pri prvoj spoznaji da je to tako. Ako ga je voljela, ako je u njihovoj vezi seks bio presudan, čak bih i to mogla razumjeti, ali ne i ako je bila s njim jer je i ona imala neke “svoje kalkulacije”. A iz svega je bilo vidljivo da jest. I to je ono što me živ­cira, jer, kako te žene, pa i muškarci, a nikoga tu ne amnestiram, ne shvaćaju da ogovarajući svoga part­nera, zapravo najviše ocrnjuju sebe.

Daleko je od toga da se čovjek baš uvijek može disciplinirati, da i svoj bijes ne iskali katkad, ali pritom treba paziti da se ne prijeđe granica. Neki dan kad sam govorila na jednom skupu o složenim odnosima između muškarca i žene, i kad sam napomenula i što mislim kako se trebaju ponašati ozbiljni ljudi kad se rastanu, jedna sasvim mlada djevojka me upitala kako tako nešto mogu reći kad ne shvaćam da je ona ostavljena zato što je “ona druga” bila zanimljiva jer je bila – bogata.

Mora da sam je zaprepastila odgovorom da neka bu­de sretna da je to spoznala sad, da to nije osjetila kad bi se, recimo, udala. Očito se nismo razumjele jer je rekla nešto što su svi oko nje shvaćali, osim nje, a odgovor je bio sljedeći: – Tad bih i ja, uz njega, već bila bogata pa bi se i ja mogla ponašati kao on. Nije, jadnica, uopće primijetila da nije ni jednom riječi spomenula ljubav. Da je u toj vezi bilo ljubavi, njezini stavovi bili bi zasigurno drugačiji. No, svaka veza je priča za sebe. Ono što bih ja na kraju htjela reći, pa i savjetovati ljudima koji se nađu u takvoj situaciji, jest da doista paze kao se ponašaju.

Ne vjerujem u velika prijateljevanja, ona su nemoguća, pa čak i lažna, ali još manje je poželjno “bacanje drvlja i kamenja” na osobu koja nam je nekad toliko značila. A kad su u vezi rođena i djeca, samo oni pametni znaju što znači razboritost i suzdržanost. Sad više ne samo zbog bivših bračnih drugova nego najviše zbog djece.