Oaza mira stara 150 godina

Kad se sa svoje terase, koja gleda na zadarski kanal, zagledam u te predivne napuštene kamene kuće i terase na kojima vijore bijele oprane plahte i suše se smokve, preplavi me osjećaj neopisivog bogatstva. Tada znam da sam došla doma. U kamenoj kućici izgrađenoj prije 150 godina, koju mi je u naslijeđe ostavila moja pokojna mama, već desetljećima moja obitelj i ja odmaramo dušu i tijelo. Sve oko nje odiše spokojem i jednostavnom ljepotom, ispunjava me mirom, a to osjete i svi naši prijatelji kad nas posjete na Ugljanu.

Volimo ih ugostiti na jednoj od dviju terasa i družiti se uz ručak, no kako kuća nije velika i ima, zapravo, samo jednu spavaću sobu, gosti nam dolaze uglavnom u jednodnevni posjet. Zbog skučenosti prostora ne možemo ih primiti na dulje vrijeme, ali sada smo odlučili napraviti i gostinjsku kućicu u vrtu, u kojoj će svoju privatnost imati naš sin Vanja, snaha Emma i unuk Edward kada dođu iz Londona. Ta gostinjska kućica sastojat će se od samo jedne sobe za spavanje i tuš-kabine jer se život ljeti ionako odvija u predivnom vrtu.

Obožavam taj vrt, oazu mira, koju mi je ostavila najdraža osoba – moja majka, i u njemu se osjećam zaštićenom sa svih strana. Premda se na prvi pogled doima poput prašume, jer je prepun stabala limuna, naranči, mušmula, smokava i lovora, u vrtu će se naći mjesta i za to malo zdanje, koje neće narušiti prirodni sklad. Veći dio vrta zasadila je moja mama, a ja sam osobito ponosna na svoja stabla lovora. Nisam vjerovala da će mladice koje sam stavljala u zemlju onako usput izrasti u visoka stabla. Meni je posebno draga velika bijela magnolija što sam je donijela iz Firence. Latice njezinih cvjetova debele su i meke poput baršuna, a kad je u punom cvatu, njezin opojni miris širi se i u okolna dvorišta pa se naši susjedi i prijatelji šale da zapravo imamo arboretum. Kada smo prije trideset godina moj suprug Dubravko i ja počeli uređivati ovu kuću, malo smo toga željeli promijeniti. Tako je i danas krov prekriven kamenom, složenim na način kako su to radili naši preci, a ni stare stube nismo željeli rušiti. Možda bi netko drugi, upustivši se u renoviranje, najprije te stare skaline zamijenio novim i modernijim, a male prozore većima, no meni to nije padalo na pamet. Naprotiv, kod te stare kuće obožavam njezin pomalo corbusierovski sistem gradnje: te kocke s malim prozorima čistih su linija i geometrijski jako dobro riješene. Male prozore radili su da zimi – kad nije bilo grijanja – u kući bude toplo, a da ljeti – kad vani prži sunce – čuvaju hlad. Kamen je i danas ostao najbolji izolator pa mi je žao što tako ne grade i nove kuće i što se ne poštuje autohtona arhitektura podneblja.

Preurediti kuću prije trideset godina nije bio poseban spektakl. Trebalo je samo malo alata i puno dobre volje, a običaj je bio da rodbina i prijatelji jedni drugima pomažu. Da to radimo danas, sigurno ne bi bilo isto jer se na otoku mnogo toga promijenilo. Svi se voze autima, čak se i u obližnji kafić ide BMW-ima, grade se kućerine od čije mi se ružnoće vrti. Šteta, jer u mjestu je ostalo dosta napuštenih kamenih kuća i svako ljeto strahujem hoću li ih, kad idući put dođem, zateći porušene. Meni su one prekrasne, pune šarma i topline. Kad mi je mama predala kuću na brigu, odlučila sam da gotovo sve u njoj i na njoj mora ostati isto. Samo smo otvorili obje terase da s njih možemo vidjeti more, jer naša je kućica smještena na blagoj uzvisini. To mi je i draže: naime, još od djetinjstva, kada sam dolazila teti i baki, pamtim tu vlagu koja bi se u kućama tik uz more uvukla u plahte na krevetima, zbog koje bi mi zimi bilo ledeno i pod pokrivačem.

Sve stare kamene kuće imale su ulaz na kat s vanjske strane, a mi smo zbog funkcionalnosti, ali nauštrb dnevnog boravka, stube napravili unutar kuće. No, one stare i prekrasne, s vanjske strane, nismo dali srušili. U donjoj etaži uredili smo dnevni boravak i malu kupaonicu, a na gornjoj je velika spavaća soba s izlazom na prostranu terasu. Kuhinja se nalazi u vrtu. Nema tu luksuznog namještaja: stare mamine stolce uredio je i obojio moj muž, stolce za vrt radio je moj pokojni brat, a kako obožavam drvo, veliki stol na terasi, za kojim se okuplja društvo, izradila sam sama. Drvena željezom okovana škrinja za posteljinu pripadala je mojoj teti. Rođak iz Amerike poslao joj je u njoj stvari, škrinja je mjesecima putovala brodom do Zadra, a kako je dobro očuvana poslužit će i mom unuku. Namještaja nemam mnogo jer ne želim njime gušiti prostor, a zidovi su ukrašeni samo s nekoliko slika koje je naslikao moj sin te drvenim ikonama koje sama izrađujem. Želim da sve bude čisto i jednostavno, da uživam u ljepoti ovog prostora i podneblja.

Ljeti ovdje živim gotovo kao u samostanu: nemam televiziju, samo radio i CD player, mnogo spavam, slušam glazbu i čitam knjige. Nije lako održavati kuću na otoku kada veći dio godine živiš u Zagrebu. Svojedobno sam, stoga, razmišljala i o prodaji, ali previše me uspomena veže za nju. Osim toga, obožava je i moj sin Vanja, a upravo arhitektura tih starih pitoresknih otočnih kuća nadahnula ga je za snimanje umjetničkih fotografija koje će u listopadu predstaviti na izložbi u hrvatskom veleposlanstvu u Londonu. Uostalom, kako bi izgledalo moje ljeto da ne odem na otok svog djetinjstva? I kad neposredno pred odlazak zatvorim škure, posteljinu pospremim u škrinju, spustim se stubama i zaključam ulazna željezna vrata, sa sjetom još jednom bacim pogled na svoju oazu mira i pomislim na stih koji je napisao moj dragi brat Gorki: danas maslina plače za tobom, čovječe.