Obiteljska idila Damira Kajina

Pomaže li ti tata u učenju? Nikada! Idete li zajedno u šetnju? Nikada! To su odgovori koje je 10-godišnji Karlo Kajin, sin Damira Kajina, saborskog zastupnika IDS-a koji je krenuo u predsjedničku kampanju, zaokružio ispunjavajući Unicefov anketni listić u svojoj školi u Krnici.

Sinovi odgovori silno su rastužili 47-godišnjeg političara. Naime, otkako je 1995. sjeo u saborske klupe, najmanje vremena ima za svoje najmilije: od ponedjeljka do petka je u Zagrebu, a za vikend se automobilom vraća u Istru gdje zbog dužnosti u stranci (potpredsjednik je IDS-a) ni tada nema predaha od politike. U Istri ima, zapravo, dvije adrese: u Krnici, mjestašcu 25 kilometara udaljenom od Pule, gdje mu žive supruga Alice Del Bianco i sin, te u Buzetu, gradiću u kojem je odrastao, gdje mu žive roditelji i brat.

– Danas svi radimo po cijele dane i imamo sve manje vremena za naizgled obične, ali vrlo važne životne stvari: igranje s djetetom, obiteljski ručak, druženje s prijateljima… No, ne smijem se žaliti: u politiku sam ušao svjesno, znajući da u Saboru neću izigravati fikus već aktivno sudjelovati u njegovu radu. A to znači rad bez prestanka, od detaljnih priprema za svaku sjednicu do praćenja svih medija. Zastupnicima iz Zagreba ipak je u jednome lakše: svoje obitelji vide svaki dan. Kako mi je ovo već četvrti mandat, često se zapitam kolike sam samo važne trenutke sinova odrastanja propustio. Onda sam sebe “tješim” da se ipak čujemo svaki dan: telefonom ga budim u sedam i petnaest, nazovem ga kad se vrati iz škole… Uz to smo zajedno i vikendom. Kad sam, međutim, vidio njegove odgovore u Unicefovom anketnom listiću, nije mi bilo svejedno – kaže Damir Kajin, dodajući da je njegovo djetinjstvo bilo posve drukčije. Živjelo se mirnije i roditelji su imali više vremena za djecu. Mama Marija i tata Milan, oboje službenici, na poslu su bili od sedam do tri popodne, a sa sinovima bi često odlazili u selo Kajini, nekoliko kilometara udaljeno od Buzeta, gdje također imaju kuću koju su nedavno obnovili, odnosno gospodarstvo.

Berba maslina

Ondje su Damir i njegov sedam godina mlađi brat Darko roditeljima pomagali kositi travu, sušiti i spremati sjeno, hraniti goveda, brati grožđe, praviti vino… Damir to i danas čini, jednako odgovorno kao što radi u Saboru, u koji stiže već nekoliko minuta poslije osam, a napušta ga oko 19 sati uvečer i ne propušta niti jedno zasjedanje. Kad su nedavno brali grožđe, u vinograd s 2500 trsova on je stigao prvi, a otišao tek kad je i posljednji grozd završio u košari. Isto se ponovilo i pretprošlog vikenda, kad su brali masline nedaleko od kuće u Krnici.

– Ta mi fizička aktivnost i odgovora, jer za sport više nemam vremena, a svakodnevno dugotrajno sjedenje u saborskim klupama i za volanom uzimaju danak: kilogrami viška polako se skupljaju. Osim toga, berba grožđa i maslina idealna je prilika za druženje s rodbinom i prijateljima. Neke ponekad ne vidim mjesecima. Evo, u berbi maslina bila je moja punica Anita koja živi u kući pokraj naše, u istom dvorištu, no često se dogodi da dođem iz Zagreba i da se ne susretnemo. U berbi maslina najviše je uživao Karlo – nije se odvajao od mene.

Damir Kajin priča da je njegova 42-godišnja supruga Alice, modna kreatorica koja je diplomirala dizajn u Firenci, svjesna da mu je posao takav da je rijetko doma, no željela bi da barem u kući ne bude zastupnik, pripremajući se za saborske rasprave, već tata koji će se igrati sa sinom. No, teško je to uvijek izvesti jer je on potpuno prožet politikom. U nju je profesionalno ušao s 30 godina, kad je 1993. izabran za predsjednika Skupštine Istarske županije. Godinu kasnije počela je i njegova ljubavna priča koja je završila brakom.

Fatalna utakmica

Naime, Alice Del Bianco upoznao je u jesen 1994. nakon nogometne utakmice između političara Istarske županije i novinara. Vatreni nogometaš, koji je nekad igrao u obrani juniorskog nogometnog kluba u Buzetu, Damir je poslije utakmice s dečkima došao na piće u pulski hotel Histria, u kojemu je Alice imala butik sa ženskom i muškom odjećom. Odmah je zapazio lijepu plavušu koja je s prijateljicama, njegovim znanicama, u kafiću pila kavu. Nakon nekoliko dana Damir je svratio u njezin dućan “nešto kupiti” i vlasnicu je pozvao na ručak.

Sljedeće tri godine često su izlazili, no samo kao prijatelji. Nakon proslave Nove 1998., koju su dočekali svatko sa svojim društvom, shvatili su da je njihovo druženje preraslo u nešto više. Iako je odmah znala da je Damir onaj pravi, Alice je čekala da on povuče prvi potez. On je to učinio nakon pola godine, 2. srpnja, na njezin 31. rođendan. Pozvala ga je na rođendansku večeru u svoju kuću u Krnici. On je došao s buketom i – zlatnim prstenom. Istu su večer odredili i datum vjenčanja – 19. prosinca 1998.

Alice radi u Puli (jedan butik ženske i muške mode ima na Forumu, glavnom gradskom trgu, drugi je otvorila u jednom trgovačkom centru), a stanuje u Krnici. Ondje živi i njezina majka Anita, koja nakon smrti supruga vodi obiteljski kamenoklesarski obrt, a bavi se i iznajmljivanjem apartmana. Kako je ona već u godinama, Alice se uz svoj posao trudi pomoći i majci.

Damir Kajin poslom je, pak, vezan za Zagreb i cijelu Istru. Da se Alice preselila k njemu u stan u obiteljskoj kući u Buzetu, svaki bi dan, od Buzeta do Pule i Krnice, morala autom prelaziti barem 300 kilometara. Damir priznaje da je on tradicionalan muškarac koji smatra da žena mora doći živjeti k mužu te se teško miri s ovakvim – razdvojenim – životom.

– I svaki dan mi je sve teže. Želim biti s roditeljima, pomoći im koliko mogu, jer su oboje u godinama i pitanje je koliko je još zajedničkih trenutaka pred nama. Isto tako želim što više vremena biti sa suprugom i sinom. Nastojim sve to pomiriti i onda shvatim da vikendom, zapravo, najviše vremena provedem u automobilu: godišnje prevalim najmanje 80.000 kilometara – kaže Damir Kajin. Istina, više ne vozi onako brzo kao nekada, iako je i to još prebrzo: ne želi otkriti koliko je kazni zbog toga platio.

– Iako sam nekad zaista znao stisnuti gas, nisam vozio neoprezno niti sam ikad ikoga ugrozio. Kao mlad želio sam voziti automobilske utrke, no sve je ostalo samo na željama – govori Kajin koji u automobilu obvezno sluša vijesti. Tu i tamo posluša i glazbu, osobito ako emitiraju Gustafe, Livija Morosina, Alena Vitasovića, Gibonnija, Olivera Dragojevića… No, najviše ga opuštaju – klape.

Spust bez pada

– Bio bih najsretniji kad bih s njima mogao i zapjevati, no moji su pjevački pokušaji završili u zboru u osnovnoj školi. Zato moj sin svira harmoniku i odlično mu ide. Od mene je naslijedio ljubav prema sportu: igra nogomet i rukomet, baš kao i ja u njegovim godinama, te tenis, a i dobar je skijaš. Moje skijanje, koje sam sa suprugom počeo učiti prije pet godina, ostalo je na solidnom spuštanju bez padanja. Niti za kino, u koje je kao mlad često odlazio, Damir Kajin više nema vremena, kojeg će imati sve manje kako se predsjednička kampanja zahuktava. Kad su mu u njegovoj stranci predložili da se kandidira, prihvatio je, svjestan da, za razliku od nekih protukandidata, u izbore kreće kao kandidat manje stranke i s vrlo malim budžetom.

– Na predsjedničke kampanje troše se milijuni kuna, a ja ću, po svemu sudeći, sve morati odraditi s nekoliko stotina tisuća kuna. Budem li izabran, potrudit ću se da državne institucije naprave reviziju pretvorbe i privatizacije i razotkriju odlazak novca iz javnih sustava na privatne račune. Korupcija je osnovni razlog zašto još nismo u Europskoj uniji. Ako građanima ne omogućimo da mogu živjeti od svog rada, da mogu stvarati, ulagati i napredovati u poslu na osnovi svog zalaganja i znanja, a ne podobnosti i nepotizma, onda ova zemlja nema budućnosti. Naša je zemlja najljepša na svijetu i tako se prema njoj moramo i ponašati: da ostane lijepa i, još važnije, naša.

Snježana Dragojević Harapin