Oči ne mogu varati

Ništa više nije kao nekad! Kažu, svijet se promijenio. Promijenili su se i ljudi i njihovi odnosi. Kad to čujem, nisam uvijek sigurna je li nabolje ili nagore. Žali li netko istinski “za onim dobrim vremenima” ili je to tek žalba za – mladošću.

Drugi, oni razboritiji, kažu da je to, sve te promjene, zbog čovjeka, kako bi mu se u ovoj “strci i zbrci” olakšao život. Kome se još danas pišu duga ljubavna pisma, tko još ima živaca da ih poskrivećki čita tek pri slaboj svjetlosti, kad mu je dovoljno samo otvoriti kompjutor i sve mu je “kao na dlanu”. Ako želiš s nekim uspostaviti kontakt, ako si osamljen, a nemaš hrabrosti susresti se s njim “oči u oči”, ako želiš izbjeći izdajničko crvenilo, tu je facebook. Saznaš sve što te zanima, ali i kažeš sve o sebi. Ne treba ti hrpa novca, dugo čekanje i neizvjesnost imaš li pravi telefonski broj, a ako i pošalješ pismo, hoćeš li uopće dobiti odgovor.

Sad je sve jednostavnije – ukucaš u kompjutor e-mail adresu, i on je pamti – zauvijek. A svatko od nas zna da se zaboravi i telefon i adresa samo ako nam nešto nije s tom osobom “po ćudi”, ako je i podsvjesno želimo izbaciti iz sjećanja. Iako nisam baš kompjutorska neznalica, ima nešto što i nije tako kako to predstavljaju oni kojima “romantika nije bila nešto što im je život određivalo”.

Držim, premda sam sigurna da ću biti izvrgnuta kritici, da ništa, ama baš ništa ne može zamijeniti ljubavno pismo koje kad se čitalo, izazivalo je silinu emocija koje gotovo da se nisu razlikovale od susreta “uživo”. Bilo bi glupo tvrditi da su izumi nešto što neće olakšati život čovjeku, što ga neće i okuražiti, pogotovo one koji kuraže nemaju, ali i dalje tvrdim da se ne smije i ne može zanemariti i ono, nešto, što može samo čovjek – očima izreći ono što osjeća, i pismom, vlastitim rukama ispisati ono što želi nekome reći. Elektronička pošta jest novina, jest pomoć, čak i olakšanje kad trebamo nešto izreći na brzinu, suhoparno, kad se dopisujemo s nekim tko nam je potreban, ali ne nužno i blizak. Žuri li nam se, ne trebamo tražiti niti olovku niti papir, omotnica je zaboravljena, a brzina je zapanjujuća. Novi izum oduševio je cijeli poslovni svijet. I čekanje na odgovor s velike udaljenosti tako je nestalo. Više ne trebate kopirati, ne trebate pisati svakome posebno, jer jedno pismo možete odaslati na deset ili stotinu adresa. Kolosalno, mislili su svi. Ali, kao da su pritom zaboravili da će mnogi koji su marljivo pisali i slali svu tu silnu poštu, naći se na ulici. Ne treba više toliko radne snage kao nekad, sve je preuzela na sebe toliko hvaljena i očekivana “tehnologija”.

U uredima više zaposlenica nije morala ići u drugu sobu da nešto poruči ili dogovori – imala je e-mail. Nema više prehodavanja, gubljenja vremena kao nekoć kad ste morali otići u neku drugu zgradu zbog neke tek neznatne, pa možda i nevažne informacije.

Svemoćni e-mail je tu. Štednja, štednja i samo štednja! Čak je i dobar stari telefon sve manje u upotrebi! Sve možete napisati i kazati elektroničkom poštom. Brže, a kažu i jeftinije. Nisam u radnom odnosu, ne znam što na sve kažu oni koji se time koriste, vjerojatno im je u neku ruku i lakše, ali neka mi nitko ne kaže da istina i ovdje nema dva lica. Što znači ušteda vremena kad su u pitanju ljudski odnosi, što je hladna kompjutorska poruka prema toploj riječi, ili čak i onoj koja kazuje prijekor? Može li čak i predivno sročena elektronička poruka zamijeniti ispijanje kavice u nekom službenom restoranu, gdje se mogu roditi i simpatije čak i onda kad ih ne želimo? Je li ičije srce jače zakucalo kad je čitao e-mail odaslan tko zna kada, a možda i zabunom tko zna kome?

Ali, želje i tako nastaju u trenucima tko zna kakvih sve ne raspoloženja, pa i onih koje nazivamo – užasnim. Na osvrtanje na tu svemoguću tehnologiju ponukala me Darijina priča. – Znaš da mi je u uredu grozno. Ništa nije ostalo od onoga druženja, izmjenjivanja misli, pa i čavrljanja. Sjedim satima za tim čudom od kompjutora i razmišljam hoću li se uopće moći više ustati. Sva sam se ukočila od sjedenja. Bože, gdje su bila vremena kad sam se malo prošetala do druge zgrade, razgibala svoje ukočene noge i “nahranila” svoju uzburkanu dušu? Moje oči sve više suze jer dugo zurim u to čudo od naprave. Kao i milijuni ljudi koji rade u uredima, i ja sam postala rob nove tehnologije. Više ne znam misliti svojim mozgom, nego samo slijedim upute kompjutora.

On je, navodno, nepogrešiv! Ja sebe vidim kao satelit, samo prenosi poruke i pokušava se u njima snaći. Više ni ne razgovaram sa svojim kolegicama koje sjede nekoliko stolova dalje od mene. Čak se i s njima dopisujem elektroničkom poštom. Nekad smo znale sjesti uz kavu i jedna drugoj ispričati ono što nam se skupilo tijekom tjedna. Toga više nema. Nisam sigurna da neke generacije koje će doći stoljećima iza nas, neće zaboraviti i govoriti. Užas! Odil Jakob objavio je knjigu “Stres na poslu”, gdje se mnogo govori o stresu na radnom mjestu, nazivajući to “tehnostresom”. On u knjizi opisuje tužaljke zaposlenih koje dnevno zna zasuti od 60 do 80 e-mailova, i često ne znaju što bi prije. Pa ne mogu cijeli dan čitati samo tu poštu! Vrlo često su opterećeni nevažnim porukama, a pregledavanjem te pošte izgube mnogo vremena.

Elektronička pošta olakšanje je za onoga tko je šalje, ali onome tko je prima, zakomplicira život. Odil Jakob priča kako ujutro, po običaju, čim stigne na posao, otvori svoj poštanski ormarić gdje je obično poslovna pošta koja traži brzi odgovor. Ali ga onda dočeka i elektronička koju je obvezan pregledati jer može biti da je i ondje nešto vrlo važno i poslovno. Fanika priča kako je jedva čekala dopust kako bi se odmorila. Ne samo psihički nego i fizički. Uspjela ono najvažnije – odmoriti oči. Bila je tri tjedna na moru, ali kad se vratila, našla je 1679 elektroničkih poruka. I što joj je preostalo nego se baciti na “iščitavanje”. Nakon tjedan dana opet je “bila u stroju”. I što reći za tu “invaziju” elektroničke pošte? Ništa do prihvatiti je, prilagoditi joj se, izvući iz nje ono što nama je važno, što nam olakšava i komunikaciju i život, ali ne i biti njezinom žrtvom.

I još nešto što je veoma važno u poslu. Takav način dopisivanja dopušta vam da možete kazati: “Ja sam vam to već kazao u svojoj elektroničkoj pošti, ne možete to ignorirati jer vam mogu poslati kopiju poruke”. Oštrina ovdje i ne zvuči tako žestoko kao kad je izgovorimo nekom u uho. Marijana se također tuži: Baš sam odlučila da danas završim posao koji sam počela prije nekoliko dana, ali taj elektronički “poštar” me opet toliko puta prekinuo da se više nisam mogla usredotočiti na redoviti posao. Odil u svojoj knjizi piše o psihičkom pritisku svih tih silnih poruka, o nemogućnosti da se sve sredi i uredi onako kako se to nekad činilo. Jer, sad svi hoće sve odmah, misleći kako to i smiju tražiti. Jer, elektronička pošta je čudo. Jest i bila bi kad bi poruke stizale u nekom pristojnom broju, kad bi bile selekcionirane po važnosti, a ne da svi žele dobiti prvi odgovor, pa čak i oni koji znaju da im je pitanje – bezvezno.

Možda za kraj samo još jedna zanimljivost. Ispričala ju je jedna Švicarka. Dopisivala se s jednim Nijemcem. Elektroničkom poštom. I kad joj je već zbog svoje hladnoće počeo ići na živce, prekinula je dopisivanje. A onda se jedan dan on pojavio u uredu. Iznenadila se i obradovala. Nije kompjutor mogao dočarati toplinu njegovih očiju, čvrst stisak njegovih ruku, nježnost njegova glasa. Nijemac je došao i ostao – zauvijek. Nikad ne bi da nije došao osobno. Nisam protiv tehnologije, nisam ni protiv kompjutora, ali sam ipak za stisak ruke uživo, za pogled oči u oči i za poljubac pri sastanku i rastanku.