Od isprike do zagrljaja

Prilično smo veliko društvo, dobro se slažemo, iako tu i tamo izbije pokoja svađica pa i pokoji trač. To se onda zagladi i sve teče dalje. Sve smo udane i imamo uglavnom prosječno dobre brakove. Jedna od prijateljica iz te grupe gadno me povrijedila iako nisam bila kriva. I nikad se nije ispričala. Zbog društva nisam htjela izazvati svađu. Rekla sam u sebi: “Imam ja svoj ponos, doći će mojih pet minuta!” Ima prilično dosadnog, ali lijepog muža. Uvijek sam intimno smatrala da se ispod kore njegove dosadnosti krije nešto zanimljivo. Iako imam sretan brak, pozabavila sam se njime, i brzo smo našli zajednički jezik. Njezin brak je, dakle, u mojim rukama. Kad bih bila zla, svojoj prijateljici koja me povrijedila i nikad se nije ispričala, malo bih potkopala brak ili ga barem uzburkala. Ali, meni je dovoljno da je malo prestrašim, jer sve bih joj zaboravila da ima tri čiste i kaže: “Oprosti, žao mi je!” Jesam li u pravu? Prijateljice koje se nisu ispričale…

Potpuno ste u pravu, ali kazna je malo predrastična. Što ako se, međutim, njezin muž s kojim ste “našli zajednički jezik” istinski zaljubi u vas ili vi u njegovoj dosadnosti pronađete male bisere pikantne zanimljivosti, onda ste se pretvorili u krivca ondje gdje ste trebali biti nedužna žrtva i sve pada u vodu. Kad se usporede krivnje, nema se što ispričavati, jedino biste se vi našli u nezgodnijoj situaciji nego što je bila vaša prijateljica koja, možda, nije znala, a htjela je, kako da sroči ispriku, za razliku od vas koji ste razradili cijeli plan. Najbolje je da joj “vratite” muža dok se ne sazna da je to bila, doduše, samo mala, zločesta namjera. Stoga je najbolje da se zagrlite i izljubite, i cijelo društvo ode na zajednički ručak, jer je jelo svemoćno: kad se izmiješaju mirisi koji u oblačićima putuju preko stola punog delicija, na sve se zaboravlja, što je dobra strana jednog nadahnutog ženskog ručka u koji ne spadaju banalna prepričavanja o onima koji su nam najdraži.