Održavam vezu ucjenama i fizičkim kažnjavanjem

Kako si uspjela osvojiti onako zgodnog frajera i kako uspijevaš održavati vezu? Marty Omz – Dotični frajer je osvojio mene… Zapravo, u našem slučaju osvajanja nije niti bilo, naprosto je zaiskrilo i u sekundi smo znali što se događa. Održavanje veze? Iznude, ucjene, prijetnje i povremeno fizičko kažnjavanje uvijek pali. Kada spazite frajera kojeg mislite zadržati, onda je uvijek dobro iskopati neki kompromitirajući podatak ili materijal kojim ćete ga držati na kratkoj uzici dok vam ne dosadi. A nakon toga, poprilično je zabavno gledati ga kako rješava situaciju koju ste mu vi zakomplicirali, a vama je ionako svejedno, jer vi već imate drugu žrtvu kojoj pijete krv. A sad (malo) ozbiljnije… Svaka veza (uspješna) zahtijeva mnogo ulaganja s obje strane, ne smijete svojeg partnera uzimati zdravo za gotovo, kada god osjetite da ste u opasnosti da zapadnete u rutinu, pogledajte svog muškarca u oči i sjetite se zašto ste se zaljubili u njega.

Jesi li se ispovjedila za Uskrs? Ideš li u crkvu? Kakav je općenito tvoj stav o vjeri? Monika Šarić – Nisam se ispovjedila (iskreno, nikada nisam vidjela smisao u tome, dovoljno sam osviještena da sama osjetim kada učinim nešto loše) i jako rijetko odlazim u crkvu, iako sam obavila sve sakramente i odgojena sam u izrazito religioznoj obitelji. Moj stav prema prakticiranju vjere je malo fleksibilniji i opušteniji… Mislim da bi svatko od nas trebao nositi svoju vjeru u sebi, i da je pitanje vjerovanja jako delikatno i intimno. Ja nemam potrebu za odlaskom u crkvu da bi prepoznala pravi put, moje moralne vertikale duboko su i neiskorjenjivo usađene u mene, ali svakako respektiram potrebu za time onih koji to čine iz ispravnih pobuda. Moja vjera je u meni, prvenstveno vjerujem u dobro u ljudima, i da smo svi djeca istog stvoritelja ili sile koja nas je uobličila, bez obzira na vjeroispovijest.

Kako održavate liniju, koji je to način prehrane, vježbanja… Dunja Milić – S usponima i padovima, kao i svi ostali… Moj je glavni adut ljubav prema sportu i ovisnost o smjeni adrenalina i endorfina u tijelu kao rezultat fizičke aktivnosti. Svaki početak je težak, pa je tako bio i moj početak karijere rekreativne nazovi-sportašice. Prvih nekoliko pretrčanih kilometara bili su mi najveća patnja, ali svaki se od njih stostruko isplatio. Sada mi nema boljeg osjećaja nego osjetiti mjehuriće kisika u krvi nakon istrčane desetkilometarske staze, najbliži opis bio bi – kao da ti venama teče najfiniji šampanjac… Zaljubila sam se u boks, cycling, i voljna sam isprobati bilo koji individualni agresivniji trening (timski mi rad nikako ne ide, ne znam gubiti…). Prehrana se korigira sama od sebe, jer, ako se počnete aktivnije kretati, samo trebate osluškivati organizam i slijediti njegove potrebe. Rezultati su zagarantirani. S vremenom se čak naučite i saživjeti s naporom i uživati u malim bolovima u mišićima, jer tada znate da ste odradili kvalitetan posao.

Jesi li bila na plastičnoj operaciji? Marija Relota – Mislim da je o tome toliko toga napisano da više ne osjećam potrebu da se ponavljam. U današnje vrijeme estetska kirurgija zaista više nije nikakav tabu, i svodi se na pravo svakog pojedinca da raspolaže svojim tijelom na način na koji on smatra da je odgovoran i ispravan. Najveća odgovornost leži na liječnicima koji bi trebali postavljati granice, usmjeravati nerealna očekivanja pacijenata u ispravan kolosijek i reći ne kada je to potrebno. U svakom slučaju, sretna sam da estetska kirurgija postoji, jer nije mi u prirodi da se fatalistički prepuštam slijedu događaja, nego sam osoba koja voli držati sve konce u svojim rukama. Izbor je tu, na vama je da birate!

Koji vam je trenutak u životu bio najtužniji, a koji najsretniji? Maja Lončar – Ne želim izdvojiti niti jedan trenutak kao najsretniji, jer svaki dan sam iznova sto puta sretna, i želim da tako bude i u budućnosti. Nisam sklona analiziranju i rezimiranju svoje povijesti, nekako se nadam da su još mnogi sretni trenuci preda mnom, pa tako i onaj neki koji ću možda za kojih četrdesetak godina moći izdvojiti kao ONAJ najsretniji. Prolazila sam kroz mnoge tuge, boli, nedoumice, no ništa toliko intenzivno da bi me nepovratno obilježilo.

Jesi li ikada obojila kosu u plavo? Ako jesi, kako ti je stajala, a ako nisi – zašto ne? Ana Piškor – Na moju žalost, jesam. Rezultat je bio poražavajući. Još je više poražavajuće bilo to što toga tada nisam bila svjesna. No, nasreću, postoji fotodokumentacija da me sada svako malo na to i podsjeti.

Nikolina, unazad npr. 7 godina, koliko ti je trajala najdulja veza? I je li činjenica da si samohrana mama utjecala na to? “Garavo Garavo” – Mama sam postala jako rano, tako da niti ne pamtim neko pretjerano dugo razulareno djevojaštvo. Isto tako sam jako rano ostala sama sa svojom kćeri, tako da je naš samostalan život za nas bio redovna pojava, a ne neka izvanredna situacija. Prema tome, ja drugačije stanje stvari niti ne poznajem, ne znam kako je to kada si „slobodan“, bez obaveza prema djetetu, da se u dvadeset minuta možeš spakirati i odjedriti u nepoznatom smjeru. Smatram da je činjenica da sam majka bila samo jako dobar filter, koji je odmah odvajao muškarce koji nisu dovoljno jaki, ili si ne žele komplicirati život vezujući se uz mene. Moja kći je uvijek bila pod staklenim zvonom i zaštićena od mogućih negativnih utjecaja. A veze, koliko su trajale? Pa, točno onoliko koliko su i zaslužile, i niti minutu više.

Jesu li vas boljele noge od plesanja i visokih potpetica prilikom nastupanja u emisiji Ples sa zvijezdama? Unaprijed hvala… Ana Tranfić – Da su barem to bile samo noge… Bilo je i momenata kada me je boljela i duša, i to sve nas. Fizička bol je manji problem, mnogo veći je zasićenje i pad entuzijazma, kroz što smo svi redom prolazili. Nagrada su mi lijepe uspomene, nešto plesnog znanja, divni prijatelji i saznanje da su mi ograničenja daleko fleksibilnija no što sam ja mislila.

Koji je najskuplji komad odjeće koji imaš u ormaru? Ivana Boras – Jedna Diorova torba, haljina Aleksandra McQuina, i kožnata jakna u čijim džepovima redovito držim kreditne kartice. Zapravo, kada bolje razmislim, to je daleko najskuplji komad u mojoj garderobi…

Gdje se vidite za dvadeset godina? Emina Sušec – U 2028. godini. Otok, palma, sunce, more i ja. Stan u Parizu, New Yorku, Aspenu, kućica negdje u tropima, i skromni mlažnjak da to sve stignem obići.

Kako biti lijepa kao ti? Daniela Strašeska – Naći si beskrajno zaljubljenog dečka. Jer, jedino u očima muškarca koji nas voli smo anđeoska bića bez mana. Sve ostalo je individualno. Jer, ljepota je u očima promatrača. Odnosno, nisi lijep zato što si lijep, nego zato što te moje oči vide takvoga.

Evo, cijelo društvo se čudi i pita zašto se onoliko prenemažeš kad pričaš… Je li to tvoj svakidašnji i obični razgovor ili samo kad si “voditeljica”? Anđelka Tvrtković – To radim isključivo zato da bih zabavljala tvoje društvo. Drago mi je da je moj trud zamijećen, i pobrinut ću se da niti u budućnosti ne ostanete zakinuti, i da ne ostanete bez tema za razgovor.