Okrijepite se stihom

Gotovo svakoga dana, poezija me spašava, piše Kim Rosen u Saved by a Poem. Omiljeni stih ili slika puna iznenađenja vadi moju potonulu pozornost iz divlje bujice misli i vraća ju na stazu za kojom mi duša čezne putovati. Um utihne, dah se produbi. Prisjetim se onoga što je meni najvažnije.

Dugo poezija nije bila dio mog života. Kao djevojčica pisala sam stihove i krenula na studij s nadom da se razvijem u veliku pjesnikinju, no obeshrabrilo me akademsko intelektualiziranje. Iznenada, poezija mi je postala stranim jezikom i nisam mogla probiti kod. Okrenula sam joj leđa.

Ipak, iznova se probila u moj život, kroz nevidljive pukotine čvrstog stiska depresije koja me gušila. Iscjeljenje nije došlo putem pisanja stihova, kako biste mogli pomisliti, niti kroz proučavanje pjesama.

Dogodilo se tek kad sam otkrila da glasno izgovaranje stihova koje volim donosi zanimljivu nuspojavu – uravnoteživanje svih mojih aspekata: fizičkog, emotivnog, mentalnog i duhovnog. Osjetila sam se zdravom i cjelovitom kao nikada prije. Kao da letim kroz život. Govoreći stihove, govorila sam istinu. Našla sam jezik moje duše.

Ali, ja to ne razumijem!

Mnogi su mi se povjerili: “I ja bih rado uživala u poeziji, ali većinu toga uopće ne razumijem!” Znam o čemu govore. Desteljećima sam i ja to osjećala. Sve dok nisam shvatila da njezin jezik, poput “jezika” glazbe ili likovnosti, najčešće nema nikakve veze s načinom razumijevanja koji su nas učili u školi.

Glavnina zapadnjačke edukacije usredotočuje se na analitičko promišljanje, domenu lijeve hemisfere mozga. Iako poezija zahtijeva obje polutke, primarno se okreće desnoj – holističkoj i intuitivnoj, onoj čija je funkcija imaginacija. S obzirom da pjesmu primamo putem riječi, može nas zavarati. Lijeva polovica mozga koja primarno procesuira jezik, može pomisliti da pripada njezinom carstvu i primjeniti sofisticirane racionalne alate kako bi njome ovladala. Često bez ikakvog uspjeha.

Koje osjećaje u tebi budi?

Pitavši ju kako pomoći mladim čitačima da uživaju u stihovima, pjesnikinja Mary Oliver je rekla: “Naglašavajte odjek osjećaja. Previše pažnje usmjeravamo na razumijevanje. Nemojte djecu pitati o čemu se u pjesmi radi. Pitajte ih – koje osjećaje u tebi budi?” Billy Collins napisao je pjesmu o ovoj dilemi, nazvavši ju Uvod u poeziju. Govori o tome kako, bez obzira na pozive da pogledaju svjetlost kroz pjesmu kao kroz dijapozitiv ili da pritisnu uho uz njezinu košnicu, jedino što žele jest dotući ju, kako bi doznali “što je pjesnik htio reći”.

Kako biste zakoračili u kraljevstvo poezije, naučeni grubi stisak uobičajenog, lijevomoždanog načina obrađivanja informacija mora omekšati. U tom smislu, još se nekako snalazimo s glazbom ili likovom umjetnošću.

Poprilično sam sigurna da nećete razbijati glavu pokušavajući dokučiti točno značenje Beethovenove Devete ili glasa Elle Fitzgerald. Niti ćete biti ponukani napraviti pragmatičnu analizu apstraktnog slikarstva. Jednostavno se prepuštate osjećajima. Dopuštate asocijacimama da se razigraju vašom svijesti. Otpuštate uzde linearnog uma i krećete na ludu vožnju.

Dok čitate, slušate ili izgovarate poeziju, pokušajte joj otvoriti vrata kao da se radi o muzičkom djelu. Dopustite racionalnom umu da odahne. Dopustite si da ne shvatite. Olabavite stisak potrage za pravim smislom rečenice. Dopustite mentalnim slikama da vas preplave poput glazbe. Francuski filozof Gaston Bachelard piše: “Poezija nastupa prije misli… Više je od pukog fenomena uma, ona pripada području fenomenologije duše.”

A više od svega, voljela bih vas potaći da pronađete pjesme koje pripadaju jeziku vaše duše. Da ih uvedete u svoj život. Osjetite ih svojim tijelom. Govorite ih onima čije živote dodirujete.

Izvor: Via positiva