Okus starih vremena...

Da li da postanem ljubavnica čovjeku koji mi je bio prije mnogo godina velika ljubav? Čovjeku koji je bez riječi otišao i ostavio gorak okus na mojim usnama? Može li naš susret poslije toliko godina donijeti novo razočaranje ili buđenje osjećaja koje su vrijeme i daljina potisnuli duboko u nama? Mogu li izazvati lom u mojem i njegovom braku? Je li uopće pametno opet ga vidjeti? Dobra stara vremena

Ako ste jednom bili nečija ljubavnica, ima li smisla da mu to postanete ponovno, tim više što vas je ostavio bez riječi s kojima je nestalo vjerojatno i dosta ljubavi? Napast je velika, unatoč svemu, sigurno još negdje duboko tinja isplahnula ljubav, ali možda i strah da su godine učinile svoje i da nismo više ono što bismo željeli biti. Zanimljivo bi bilo dokučiti što je probudilo tu zaspalu vezu, je li pojava nekadašnjeg “lavera”, dosada, sjećanja, potreba da se ponovno okusi susret i podsjeti sebe da možda “još nije kasno”… Osobno mislim da ništa od toga ne može izazvati lom ni u vašem ni u njegovom braku. To je bilo zanimljivo prije. Bilo bi zanimljivo doznati koliko ste još opasni jedno drugome, je li prošlost još (koliko toliko) svježa, jesmo li još išta od onoga što smo bili? Zakašnjela ljubav ili zakašnjela strast? Strast površinska, s godinama, smiješna, ali ljubav… za nju treba mnogo više, jer za nju ne želimo ponuditi svoje ne više gipko tijelo, glatko lice bez bora, načete ruke, manje bujnu kosu, ne svježe usne unatoč ružu… Prošećite s njim i provjerite koliko je čega ostalo u jednom ili drugom, a koliko je čega otprhnulo poput ptičice koja se sprema da odleti na jug…