ANA I BORIS

Opet čitamo ljubavna pisma

Kad su se prošlog petka uoči izvedbe predstave “Ljubavna pisma” u kazalištu Scena Gorica ugasila svjetla, gledatelji su zapljeskali i prije nego što su se na pozornici pojavili Ana Karić i Boris Buzančić. Legendarni zagrebački glumac, koji će uskoro proslaviti 80. rođendan, ljepši povratak na pozornicu – nakon sedam godina stanke – nije mogao ni zamisliti. Boris Buzančić, kojeg gledatelji pamte po ulogama u TV serijalima “Velo misto” i “Gabrijel” te političkom angažmanu početkom 90-ih, kad je postao gradonačelnik Zagreba i HDZ-ov saborski zastupnik, u teatar se vratio zahvaljujući kolegici Ani Karić.

Njih dvoje sprijateljili su se još 1961., kad su zajedno snimili filmove “Carevo novo ruho” i “Pustolov pred vratima”, a otada su zajedno odigrali više od petsto predstava te nastupili u brojnim TV dramama i filmovima. Na razgovor u zagrebački hotel The Regent Esplanade Boris Buzančić stigao je vlastitim autom, s hrpom liječničkih uputnica i recepata: svaki dan pije osam vrsta lijekova, ali se, kaže, dobro osjeća. Ana Karić, pak, posljednjih godina radi više nego ikad: trenutačno je na repertoaru raznih kazališta čak deset predstava u kojima nastupa, a do ljeta je očekuju još tri premijere.

Jesu li vas morali dugo nagovarati da se nakon sedam godina stanke vratite na pozornicu? Boris: Ne. Ana: Svi smo strepili kako će Boris reagirati, pogotovo Senka Bulić, direktorica Pučkog sveučilišta u Velikoj Gorici, koja se oduševila kad sam joj predložila da s Borisom napravim “Ljubavna pisma”. Svi u teatru su držali fige da Boris pristane. I mene je bilo strah kako će reagirati kad ga nazovem, ali je sve dobro ispalo: odmah je došao k meni doma na prvu probu.

Je li vas iznenadio Anin poziv? Boris: Ne. Ali me iznenadilo što ona treći put u petnaest godina želi raditi istu predstavu. Ana: Pa, kad je tekst sjajan. Iz Amerike ga je 1990. donio Jakov Sedlar, a prvi put smo ga igrali Boris Miholjević i ja početkom devedesetih. I u postavi s Reljom Bašićem, sedam godina kasnije, predstava je ponovno bila hit.

Jeste li imali tremu uoči premijere? Boris: Nikad nemam tremu. Ana: Zato je ja imam dovoljno za oboje, i to uoči svake izvedbe. Boris: Čudim se tome, jer Ana zna tekst napamet, njoj ti papiri niti ne trebaju, ona se samo pravi da čita. Nevjerojatno je da usprkos tome ima tremu. Ana: Što sam starija, trema je veća. No, kad predstava krene, strah odmah prođe.

Odlazite li u kazalište kao gledatelj? Boris: Ne, ulijenio sam se, a i nitko me ne zove. Prije su me pozivali u “Gavellu”, a u HNK, gdje sam proveo radni vijek, nikada. Iskreno, baš mi se i ne ide: nisam oduševljen repertoarom ni izvedbama, a sudim po insertima koje vidim na televiziji. Kad bih morao gledati predstavu koja mi se ne sviđa, za mene bi to bila velika muka. Stoga radije ne idem, za svaki slučaj.

Što volite raditi? Boris: Redovito idem na književne promocije i sprovode. Tu sretnem poznanike, iz teatra i politike. Malo je ljudi iz naše generacije još tu, odlaze i mlađi od nas, a iz mog razreda u gimnaziji samo je troje-četvero živih. A i nisu baš jako živi. Kad se sretnemo na groblju, zafrkavamo se da je, možda, bolje da uopće ne idemo kući, jer ćemo se ionako svi brzo vratiti. Ana: Moj muž je nedavno sreo jednu bivšu poznatu zagrebačku sportašicu, koja se začudila što radim s Borisom, jer je, kako se rijetko pojavljuje u javnosti, bila uvjerena da više nije među živima. Boris: I ja sam se nedavno prevario, pročitavši osmrtnicu za Emila Glada. Mislio sam da je umro moj kolega glumac, a tek na sprovodu sam shvatio da je to bio njegov imenjak i vršnjak. Kad sam se vratio kući, nazvao sam Emila i rekao mu da mu drugi put sigurno neću ići na sprovod, jer sam ga već prežalio.

Osim što hodate po sprovodima, kako provodite dane? Boris: Umirovljenički. Najviše gledam televiziju, a nekad po tri, četiri dana provedem doma u pidžami. Živim u zgradi na četvrtom katu bez lifta i svaki izlazak mi je velik napor. Pisao sam nadležnim institucijama da mi daju zamjenski stan u prizemlju, ali se na moje molbe nitko ne obazire. Ana: Ja, pak, radim više nego ikad. Uloge su sjajne, redatelji fenomenalni i ne mogu ih odbiti. Recimo, proslavljeni francuski redatelj Francois Michel Pesenti za mene je lani u Teatru ITD napravio monodramu “Sympathy For The Devil” od Shakespearovih tekstova, kako da to propustim! Boris: Čudim se kako uopće možeš zapamtiti tu količinu teksta i još sama na sceni moraš držati pažnju sat i pol: ja se to više ne bih usudio igrati! Ana: Svaki dan sam učila ulogu petnaest sati, ni sama ne znam kako mi je to uspjelo. Muka je bila velika, ali i užitak. A Pesenti mi je nedavno javio kako kani skupiti pet svojih omiljenih glumaca – Kineskinju, Japanca, Švicarku, Francuskinju i mene, s kojima će igrati svoje monodrame po tekstovima klasičnih autora po cijelom svijetu.

Žive li djeca još s vama? Ana: Moji sinovi su se odselili. Mlađi Petar se u svibnju ženi i nadam se da ću uskoro postati baka. Boris: Ja još nisam djed i teško da ću to uskoro postati: kći mi živi u Chicagu i ne želi djecu. Sin o tome ne govori, a ja ga se bojim išta pitati. Uostalom, niti se nema gdje oženiti, jer sa svojom djevojkom živi sa mnom: vjerojatno čekaju da se ja nekamo maknem. A nekako to ne želim namjerno napraviti, jer bi to bio grijeh.

Pamtite li kako ste se upoznali? Ana: Boris je bio poznati glumac, nekoliko puta sam kao srednjoškolka gledala njegovu predstavu “Mačka na vrućem limenom krovu” iz 1956. u kojoj je bio fenomenalan, po mom mišljenju mnogo bolji od Paula Newmana u istoj filmskoj ulozi. Kad sam kao 19-godišnjakinja 1960. dobila prvu filmsku ulogu u “Carevom novom ruhu”, bila sam presretna, pogotovo stoga jer je Boris igrao mog ispovjednika. Već u idućem filmu “Pustolov pred vratima”, čije je snimanje završeno baš na moj 20. rođendan, Boris mi je bio ljubavnik i ljubili smo se pred kamerama. Boris: I ja se Ane dobro sjećam, tko je se ne bi sjećao. Često smo nastupali zajedno i u zabavnim TV emisijama koje su tada išle uživo. To je bilo vrlo stresno, pogotovo stoga jer smo trebali zapamtiti mnogo teksta. Ana: Oprosti, Boris, ali ja ne pamtim kad si ti na sceni zaboravio tekst, a odigrali smo petsto predstava zajedno. Recimo, jednom sam za Fabijanom Šovagovićem morala trčati da ga vratim na pozornicu, jer je pobrkao scene i izišao kad nije trebalo. Tebi se to nije moglo dogoditi.

Zašto vas onda prati glas da ste glumac koji teško pamti tekst? Boris: To je poznati glumački jal, glavno da susjedu krepa krava. Iako se ne bih usudio izići na pozornicu da nisam siguran u sebe, ja sam te priče puštao, nek’ se vesele ako im je baš do toga stalo, a mene nije bilo briga. Nije ni danas, kad čujem da za mene pričaju kako sam u teškoj depresiji ili da mnogo pijem.

Kako ste reagirali kad je Ana 1970. odlučila prekinuti glumačku karijeru? Boris: Nisam ni znao za to. Ana: To nije bila javna stvar: preko noći sam to odlučila i upisala studij prava. Odslušala sam prvu godinu, položila rimsko pravo, no došla je 1971., kad mi je muž, odvjetnik Ivan Thür, u politički turbulentnim vremenima skoro ostao bez posla. Osjetila sam da bi nam egzistencija mogla biti ugrožena pa sam se vratila na scenu.

Jeste li vi ikad bili na sličnoj prekretnici? Boris: Nikad nisam razmišljao o tome da ostavim glumu, nisam imao kamo. Pokojna supruga i ja smo odrasli u oskudici, nismo imali nikakvo zaleđe, a njezina plaća u baletu HNK je bila mala.

Imate li prijatelje u glumačkim krugovima? Boris: Imam dosta prijatelja, ali i neprijatelja. Ana: Meni je najdraže što sam bliska i s mnogo mlađim kolegama i suradnicima. Druženje s njima me pomlađuje.

Kako ste postali glumci? Ana: Ja sam silno željela na akademiju, iako se moj otac tome strahovito protivio i sve je poduzeo da me ne prime. Boris: A ja nisam znao kamo bih. Doslovce sam spašavao živu glavu. Kako mi je otac bio ustaša, nakon rata sam stalno bio pod nadzorom agenata tajne službe, čije su me “karakteristike” posvuda pratile pa su me na kraju izbacili i iz gimnazije. Onda su mi prijatelji u Bjelovaru 1950. rekli da se u Zagrebu osniva akademija, koja se može upisati i bez završene srednje škole, a ja tada još nisam bio maturirao, pa sam odlučio probati. Tako sam dobio indeks i počeo studirati.

Kad je Boris ušao u politiku i kandidirao se 1990. za gradonačelnika Zagreba, kako ste vi to doživjeli? Ana: I meni su iz HDZ-a nudili visoku funkciju i razne povlastice, ali sam osjetila da politika nije za mene. A u Borisa sam imala povjerenja, jer znam da se na taj korak nije odlučio iz osobne koristi, nego čista srca. Boris: Gledajući danas na politička zbivanja, sigurno se ne bih angažirao. No, tada sam znao da me Tuđman treba jer sam bio popularan, što se i dokazalo na neposrednim izborima za gradonačelnika Zagreba, kad sam u prvom krugu pobijedio Mladena Vedriša i Slobodana Langa. A što sam u svom uredu i poslije u Saboru doživio i vidio, to je druga priča, o tome drugi put.

Kako ste upoznali svoje životne partnere? Boris: Pokojnu suprugu Katju upoznao sam 1952. u Đačkom domu u Gundulićevoj: ona je bila učenica u Baletnoj školi, a ja student glume. Bili smo se zagledali na nekom sastanku i to je bilo to. Ana: A mene je suprug osvojio kad sam bila 16-godišnjakinja, otada smo skupa. Za dvije godine slavimo zlatni pir.

Planirate li vi veliku feštu u povodu 80. rođendana? Boris: Ne. Inače rođendane ne slavim, ali ću ovaj put morati, jer mi dolazi kći Ana iz Chicaga.

Jeste li obilježavali svoje glumačke obljetnice? Ana: Ne i nikada neću, ako potpuno ne posenilim. Uopće me to ne zanima. Boris: Meni nikad nitko nije ni predložio da nešto obilježim. Jedino su mi preklani iz Hrvatskog društva dramskih umjetnika dali nagradu za životno djelo, ali nisam želio doći na svečanost u HNK da im ne pokvarim zabavu. Da sam došao, sigurno bih napravio skandal, jer to nije nikakva svečanost nego jeftina kopija američke dodjele Oscara. Ne razumijem taj snobizam i glupost. Poslije sam otišao u tajništvo HDDU-a, da mi isplate novčanu nagradu, pa su mi dali i lovorov vijenac kojim su me htjeli ovjenčati u HNK. Na njemu čak nije pisalo niti moje ime. Eno ga, na mom balkonu.

Pišete li još pisma? Ana: Dopisujem se s prijateljicom iz Londona, prijateljem iz Beograda te kumčetom u Švicarskoj. Boris: Ne volim pisati: zadnje pismo sam napisao prijatelju u Americi, ali je on u međuvremenu zaboravio hrvatski, tako da nije ništa shvatio. Moja sadašnja partnerica voli pisati pisma i željela bi da joj i ja pošaljem koje.

Zašto ako živite zajedno? Boris: Ne stanujemo zajedno, jer ona živi sa svojom kćeri, a ja sa sinom. Redovito je posjećujem jer je ona na prvom katu, a njoj se teško uspeti k meni na četvrti. I da dođe teško bih je smjestio, jer nas je troje u malom stanu.

Kruno Petrinović