Osamljeni možete biti i u braku

Ne jednom sam pisala o ljudima koji se i udaju, a i žene, pored ostalog, pogotovo u starijoj dobi, zbog toga što se boje samoće. Konačno, i ja sam bila mnogo puta u dvojbama što učiniti kad su “opasne godine” pokucale na vrata, a ti si sam. Jer, nema ništa strašnijeg od spoznaje da se nemaš s kim čak ni posvaditi. Znali su mi se smijati kad sam na jednom predavanju rekla da se nikad nisam osjećala jadnije no kad mi je u kući vladao apsolutni mir i tišina. Jer, iako to može na trenutak i goditi, strašno je kad se to produlji u vječnost. Možda je i to razlogom, to otuđenje od ljudi, ali i sebe, da se u zadnje vrijeme propagira – druženje. Jer, ono je jedini lijek za boljku suvremenog društva – osamljenost.

A još nedavno se moglo čuti, u sasvim pozitivnoj konotaciji – ja jedva da poznam susjede, jer ne želim da mi netko zaviruje pod poklopac! I to su govorili oni kojima je susjed bio i te kako potreban. Jer nigdje nema toliko otuđenja kao u gradovima. I što je još čudnije, nigdje toliko ljudi ne prođe pokraj nas kao ondje, ali niti oni gledaju nas, niti mi njih. Kao da su Marsovci ili neki s kojima niti imamo niti želimo imati veze. Nikad nisam vodila tuđe brige, nikad se nisam petljala ni u čiji život, još manje sam ikoga ikada “ženski tračala”, ali voljela sam ljude, voljela sam se s njima družiti, pa i posavjetovati ih ako ih je što mučilo, i jasno, ako su savjet tražili. Posebna priča su stariji ljudi. Oni osjećaju ne samo osamljenost, oni osjećaju i nešto drugo – odbačenost od društva, pa i od svojih najbližih, što je još strašnije.

Uz malo dobre volje i nešto strpljenja, sve se može dovesti u red. Nekada, u malim mjestima ili na periferijama velikih gradova, ljudi su se poznavali, družili se, brinuli jedni za druge, zajedno išli u ribolov, šetnje, kartali se, posjećivali su se. Danas toga više nema. Često i ne znate tko vam je prvi susjed. Jedan kanadski sveučilišni profesor godinama je proučavao ovu pojavu i čak doktorirao o temi samoće. No, i mnoge pisce je ta tema zaokupljala, bilo zbog sebe, bilo zbog ljudi koje su poznavali. Poznata je i Marquesova knjiga “Sto godina samoće”, pisca dobitnika Nobelove nagrade, koji piše o godinama svoje samoće.

Istina, on je bio okružen s mnogo suradnika, ali srce mu je bilo prazno. Nije se libio priznati da tu samoću može sakriti pišući, ali se pitao što je s ljudima koji to ne mogu. On postavlja još jedno pitanje – može li se od samoće pobjeći, i na kraju, što je to samoća? I odgovara odmah – to je osjećaj da vam je sudbina odbila želju za ljubavlju i odredila da budete sami. Nije to lako. Možete biti okruženi tko zna kakvim bogatstvom, ali taj osjećaj ne možete nikakvim bogatstvom izbjeći. Samoća je nešto što ubija, od nje se stari, dolazi do erozije koja je nevidljiva, ali je baš zato opasnija. ©to treba činiti da se izbjegne samoća? Marques je odgovorio – tražiti društvo. Čak pritom ne treba biti previše izbirljiv! Osamljenost ne smije biti zakon života koji se ne može izbjeći. Ostati živjeti na selu, ili u gradićima je divno, ali i to ima svojih nedostataka. U malom mjestu svi se brinu za tebe, što ima dobrih, ali i loših strana.

Ljudske zlobe ima posvuda. Međutim, živjeti u jednom neboderu gdje te nitko ne pozna, još je manje sretan izbor. Najbolje je, stoga, živjeti u zajednici. Apritom se misli na bračnu zajednicu ili čak ne mora biti ni to. I stabilna veza je sjajna. Ako tu stabilnost nađete u braku, uz djecu i širu obitelj, nitko sretniji od vas. Međutim, što ako se taj brak počinje klimati, ako se u njemu osjećate osamljeniji nego ikad prije, što ako se doista potvrdi ono što su mnogi u braku ili vezi doživjeli – da su jadniji i osamljeniji od mnogih koji su doista fizički sami. Jer, tad smo istom u paklu, tad su pogreške ne samo moguće nego i česte, pa ponekad i kobne. Možda je Barbarina i Dragina priča najbolja potvrda toga.

Oni su bili dugo u braku. Oboje su mnogo radili i, malo-pomalo, počeli su se udaljavati jedno od drugog. Barbara se više nije osjećala sretnom, osjećala se osamljeno, ali nije vidjela izlaz iz te situacije. Da nije bilo djece, vjerojatno bi se i rastala. Drago je teško radio i došao bi kući tako umoran da nije imao volje ni za kakve razgovore. Pogledao bi nešto na televiziji i zaspao još u fotelji. Imali su malenu kuću na periferiji, a kako su jedva krpali kraj s krajem, nisu imali ni neko društvo koje bi je barem malo razvedrilo. ABarbara je bila vrlo lijepa, bilo joj je četrdeset godina. Ni Drago nije bio “za baciti”, a pokoja sijeda vlas davala mu je poseban šarm. Jedino ga je izdavao malo veći “pivski trbuščić”. Bio je šest godina stariji od nje. Nakon nekog vremena, iza njihove kuće počela se graditi jedna lijepa vila. Barbara se radovala što će dobiti, očito, fine susjede. Čim je vila bila gotova, odmah ih je došla pozdraviti i poželjeti im dobrodošlicu. Oni su bili mlađi ljudi, baš kao Barbara i njezin muž.

I tako je sve počelo. Najprije su to bili rijetki susreti, ali uvijek ljubazni, a onda su postajali sve češći. A kad su im se i djeca počela družiti, novo, iskreno prijateljstvo je bilo rođeno. Barbara se sve manje osjećala osamljenom. Opet je postala vesela i zabavna kao prije, i cijela se atmosfera u kući promijenila nabolje. Ali, vrag kao da nije mirovao. Kad si s nekim svaki dan, ili ti se sve više sviđa, ili mu pronalaziš sve veće mane. Barbari se činilo ono prvo. I kako je druženje uzimalo sve većeg maha, tako je bilo normalno da se društvo širi, da se u njemu svi osjećaju “kao doma”, ma u čijoj se kući nalazili. Bilo je normalno da se i Nova godina čeka zajedno. Čini se da se tome najviše radovala Barbara i susjed koji je svako malo nalazio razloga da bude s njom ili uz nju. Kako muž, ili žena, zadnji shvaćaju što se dešava, to se dogodilo i Dragi. Niti je vjerojatno pomišljao da bi se tako nešto moglo desiti, niti je o tome vodio računa, ali kad ih je zatekao u zagrljaju u tu novogodišnju noć koji je bio sve samo ne prijateljski, zamračilo mu se pred očima. Osjećao se izdanim, nije je ni pokušao razumjeti, učinio je ono što je mislio da mora – otišao je, istu večer, bez pozdrava iz kuće.

Znao je što mu je činiti – otići nekamo gdje ga nitko neće naći, početi život sam sa svojim jadima. Imao je još snage potrpati najnužnije stvari u kovčeg, napisati joj nekoliko riječi uz napomenu da je njegov odlazak najbolje rješenje za sve. Barbara je tek kad je došla doma, postala svjesna u što se bila upustila i što to znači i za nju i za djecu, pa i za obje njihove obitelji. I ako se ikad osjetila i samom i osamljenom, onda je to bilo tu, sada. I kako se to i inače de- šava, glavom joj je strujilo stotinu misli. Nije znala kako vratiti kotač unazad i je li to uopće moguće. No, nije očekivala reakciju svoga susjeda koja je bila toliko različita od njezine. On je sve shvaćao kao i mnogi muškarci – pa što ako su se grlili, što da su i spavali zajedno – nitko se ne bi trebao osjećati ni izdanim ni povrijeđenim. To su trenuci koji se svakome mogu desiti. Zaprepastilo ju je kad je nešto slično čula i od njegove žene.

Ona nije pripadala tom svijetu. Ona je voljela Dragu, tek je sad postala svjesna jačine te ljubavi, a ono što joj se desilo, bilo je nešto – tek trenutno. I sve je učinila da ga nađe, da mu kaže zašto se desilo to što jest, da se dogovori s njim kako dalje, i može li se to uopće. Na sreću, Drago je mislio isto, samo bilo mu je daleko teže nego njoj.

Znao je da je on zakazao, da je posve zapostavio svoj i njezin odnos, da se ona u braku osjećala i samom i osamljenom. Akad ti se to desi u vezi, čini ti se da ti se svijet srušio. Aon je odlučio svoj graditi ponovno, iz temelja, ali i njegovati ga. Baš onako kako je to bilo na početku.