Osobni sam kuhar svome sinu

Prije 25 godina, kad je Kyle MacLachlan započinjao karijeru, holivudski glumci smatrali su uloge u TV serijalima nužnim zlom i prihvaćali ih samo ako se nije nudilo ništa bolje. On sam imao je vrlo respektabilan početak – u filmovima proslavljenog redatelja Davida Lyncha, “Dune” i “Plavi baršun”, no vrlo se brzo preselio s velikog platna na male ekrane.

Danas 50-godišnji glumac, iz grada Yakime na sjeveroistoku SAD-a, poznat je upravo po televizijskim ulogama – u vrlo gledanom serijalu s početka devedesetih, “Twin Peaksu”, glumio je agenta Dalea Coopera, deset godina poslije pojavio se u još jednom kultnom serijalu – “Seks i grad” – kao Trey MacDougal, a trenutačno ga gledamo u “Kućanicama”.

Kyle MacLachlan, kojeg su uvijek doživljavali kao “pristojnog dečka iz susjedstva”, ljubovao je s poznatim glumicama poput Laure Dern i Lare Flynn Boyle te s manekenkom Lindom Evangelistom, oženio se dosta kasno, u 44. godini, a još je kasnije postao otac. Lani je, nakon šest godina braka s PR agenticom Desiree Gruber (40), dobio sina Calluma Lyona. Duhovit i otvoren sugovornik, MacLachlan nam je priznao da više ne može zamisliti samački život te da sve poslovne obveze prilagođava potrebama svoje obitelji.

Koliko vas je promijenilo očinstvo? – To je najveća promjena u mom životu. Nikada se nisam smatrao egocentrikom i uvijek sam nastojao pomagati drugima, a tek onda misliti na sebe. No, tek kad sam postao otac, shvatio sam što znači biti uistinu odgovoran za nekoga drugog. Sada mislim na sina u svakom trenutku i razmišljam kako će koji moj postupak utjecati na njega. To je za mene posve novi osjećaj.

Je li vam žao što prije niste imali djecu? – Nikad o tome nisam razmišljao, niti sam se prije osjećao zakinuto što ih nemam. Desiree i ja se nismo vjenčali zato da bismo postali roditelji, o tome uopće nismo pričali, ali prije nekoliko godina smo shvatili da bismo ipak voljeli pokušati – iako nismo u cvijetu mladosti. I kad smo dobili Calluma, sve se promijenilo. Sada bismo voljeli dobiti još jedno dijete, kako Callum ne bi ostao jedinac. I kako bi se imao s kim svađati.

Bojite li se starosti? – Nakon pedesete čovjek počne više razmišljati o kraju, barem je to slučaj sa mnom. Možda je to što sam nekoliko mjeseci prije pedesetog rođendana prvi put postao otac još više potenciralo moj strah od prolaznosti: Callumu je sad 14 mjeseci, a kad mu bude 20 godina, ja ću biti 70-godišnjak. Nadam se da ću biti mlađahni sedamdesetogodišnjak, ali šalu na stranu, znam da nemam još mnogo vremena na ovom svijetu. No, unatoč tome, danas sam miran, jer znam da kad jednog dana odem, netko će ostati iza mene.

Mijenjate li pelene svojem sinu? – Da, i radim to odlično. A otkako se Callum rodio, mnogo više kuham nego prije: uvijek sam volio kuhati, ali za svog sina to činim s posebnim veseljem. Već jede gotovo svu hranu, pa odabirem zdrave namirnice, razmišljajući što će mu se svidjeti, a na što će “frktati” nosom… Zapravo, postao sam njegov osobni kuhar.

Hoćete li mu jednog dana reći da je potomak slavnog kompozitora Johanna Sebastiana Bacha, kao što piše u nekim vašim biografijama? – To je tvrdila moja pokojna baka, ali ona više nije među nama pa ćemo joj morati vjerovati na riječ. Sve je počelo s mojom prabakom, koja se prezivala Bach, a kako su i baka i mama sjajno svirale klavir, tako je priča dobila temelje. Karijeru ste počeli na filmu, ali glumačku dugovječnost omogućila vam je televizija: koji od tih medija vam je draži? – Dobrih je filmova malo, pogotovo za glumce moje generacije, pa moram reći da mi je danas televizija na prvom mjestu jer mi pruža više mogućnosti. Odličan je osjećaj biti dio ekipe nekog uspješnog serijala, pogotovo kad mu se pridružite nakon što je led već probijen, što se meni dogodilo sa “Seksom i gradom” i “Kućanicama”. Tada ste pošteđeni one tjeskobe prije emitiranja prve epizode kad iščekujete kako će publika i kritika reagirati, već samo dođete pokupiti vrhnje. Dobra strana rada na televiziji je u tome što ne moram putovati po cijelom svijetu, već odlazim u studio koji je desetak minuta udaljen od moje kuće u Los Angelesu. Doduše, sad mi je žao što ne snimamo u New Yorku, gdje inače živim i gdje moja žena radi. Neću vam ni reći koliko sam u protekloj godini potrošio na avionske karte na relaciji New York – Los Angeles.

Peta sezona “Kućanica” sve je iznenadila radnjom koja se zbiva nakon vremenskog skoka od pet godina: je li to bio dobar scenaristički potez? – Time je autor serijala Marc Cherry još jednom dokazao koliko je genijalan. Pogrešno bi bilo reći da su “Kućanice” nakon četiri sezone postale dosadne, ali istina je da je serijalu trebalo osvježenje. A to se postiglo tim vremenskim skokom, što je scenaristima omogućilo da krenu različitim smjerovima, da uvedu nove likove, a starima daju novu dimenziju. Čuo sam da će i autori nekih drugih serijala napraviti slično, što je potvrda da je to bio dobar potez.

Je li vas iznenadio odlazak Nicollette Sheridan iz serijala? – Njezin odlazak je bio potpuni šok. Ne samo zato što to nitko nije očekivao već i zato što smo postali svjesni da bi uskoro mogao otići i bilo tko od nas. U tome i jest čar “Kućanica”, što doista ne znate što će se dogoditi u sljedećoj epizodi. Ja se nadam da ću ostati još nekoliko sezona. Orson mora još mnogo toga učiniti. Uvijek ste glumili čudake: kako to? – Za sve je kriv David Lynch. On mi je dao prvu ulogu u filmu “Dune”, a odmah potom i u “Plavom baršunu”, a obje uloge su bile poprilično čudne. Nakon toga mi nije bilo spasa. Većina redatelja voli igrati na sigurno i nuditi vam uloge u kakvim su vas već vidjeli, pa sam i ja uglavnom dobivao ponude da glumim čudake.

Jednom ste rekli kako vam je David Lynch najavio suradnju kad malo ostarite: je li sada došlo to vrijeme? – David i ja smo odlični prijatelji i susjedi u Los Angelesu pa se često družimo. No, njegov prioritet trenutačno je transcendentalna meditacija. Stoga je u posljednje vrijeme sav u tome, i u izgradnji raznih centara diljem svijeta. Dakle ništa od novih epizoda “Twin Peaksa”? – Iskreno govoreći, imao sam suludu ideju da snimimo nove petminutne epizode “Twin Peaksa”, koje bismo prikazivali na internetu, ali priča oko vlasničkih prava na serijal je toliko zapetljana da ju je gotovo nemoguće ponovno pokrenuti.

Kako vidite budućnost televizijskih serijala? – Teško je predvidjeti, ali čini mi se da je budućnost u drugim medijima. Već sada je sve manje onih koji prate TV program u uobičajenim terminima: uz TiVo i internet, svatko odlučuje kad će i gdje će gledati svoj omiljeni serijal. Klinci to najčešće rade na kompjutoru, pa osobno smatram da je internet budućnost za televizijsku produkciju. To znači kraće forme i drukčiji marketing, jer ljudi nemaju strpljenja provesti 50 minuta za internetom, ali autori će se prilagoditi. Pitanje je samo kako sve to naplatiti. Tko se prvi sjeti kako naplatiti emitiranje na internetu, postat će milijarder.

Josip Jurčić