Ostao mi je samo jedan porok

Dok se u blatnjavim cipelama, trapericama i kožnatoj jakni sa stotinu kilograma teškim njufaundlerom Brandyjem šeće poljskim stazama po Vukomeričkim goricama, gdje posljednjih pet godina živi sa suprugom Gordanom, 65-godišnji glumac Božidar Orešković nimalo ne nalikuje uglednom juristu Ottu Wieseru, najboljem prijatelju grofa Karla Ratkaja, kojeg igra u popularnom TV serijalu.

Dvorci, luksuzno opremljeni stanovi i odvjetnički uredi daleko su od stvarnosti u kojoj živi zvijezda “Ponosa Ratkajevih”. No, on za glamurom niti ne čezne: sebe naziva “antidruštvenim tipom”, koji najviše uživa u društvu svog psa i desetak mačaka.

– Ni sam ne znam koliko ih je: stalno dolaze i odlaze iz kuće – smije se Božidar Orešković, kojeg šira javnost pamti po ulozi lugara Riđana u “Kapelskim kresovima”, a kazališni zaljubljenici po ulogama koje je u protekle 42 godine ostvario u zagrebačkom HNK te u osam monodrama s kojima je uzduž i poprijeko nekoliko puta obišao Hrvatsku.

Glumac fascinantne biografije bez nelagode priča o svojoj ovisnosti o alkoholu, koje se oslobodio prije 17 godina, i burnom privatnom životu: nakon braka s lektoricom Lidijom, u kojem je dobio kćer Laru, vjenčao se s balerinom Gordanom, a prije 32 godine skrasio se uz sadašnju suprugu Gordanu, s kojom ima blizanke Dinu i Sonju.

– Njemački filozof Friedrich Nietzsche je zapisao da je za jedan veliki brak potrebno nekoliko malih. Ja sam živi primjer za to – smije se Božidar Orešković.

Hoćete li obrijati brkove kad završite snimanje “Ponosa Ratkajevih”? – Pustio sam ih za ulogu kriminalca u serijalu “Ja, Che Guevara” i ostavio ih u “Ponosu Ratkajevih”. Kad završim snimanje, sigurno ću se obrijati jer mi je muka održavati ih. Posljednji put sam ih imao u “Kapelskim kresovima”, gdje sam igrao Riđana, pa sam zaboravio kakva je to muka. Naime, za razliku od odvjetnika Otta Wiesera, kojeg igram u serijalu, privatno sam prilično neuredan.

Kako ste se kao izraziti individualac uklopili u sapunicu “Ponos Ratkajevih”? – Dugo mi je trebalo da se oslobodim predrasuda o sapunicama, koje sam stekao u doba popularnosti meksičkih serijala. Najzaslužnija za to je moja supruga Gordana, koja me natjerala da se javim na AVA-inu audiciju za ulogu u “Uroti”. Iako se nisam pripremio, očito sam zadovoljio ukus producenta, koji mi je poslije toga dodijelio ulogu detektiva Sove u “Običnim ljudima”. Danas mogu reći da sam bio blesav što sam toliko dugo bježao od uloga u sapunicama: i u njima možete pokazati koliko kao glumac vrijedite.

Imate li poseban tretman na setu? – Ne, niti ga tražim. Smeta mi jedino što mi se mlađi kolege obraćaju s “vi” i previše su pristojni.

Kako vas gledaju producenti i kolege kad se u svojem dvadeset godina starom mitsubishiju pojavite na setu? – Meni je sasvim svejedno što vozim, ako me automobil vjerno služi. Nikad ne perem kola, čak niti ulje ne mijenjam, nego ga samo dotočim kad zasvijetli lampica. Ako u krntiji nisam ličnost, neću to biti niti u mercedesu.

Pratite li svoj serijal na televiziji? – Tu i tamo pogledam koju epizodu, da vidim koliko griješim. Ne naslađujem se svojim licem u krupnom planu na malom ekranu.

Rađaju li se prijateljstva na setu? – Na setu se jako volim zafrkavati, a najbolje se razumijem s kolegom Jankom Popovićem Volarićem, koji me ne smije ni pogledati, a da ne prasne u smijeh.

S redateljem Brankom Ivandom ste u dobrim odnosima? – Fantastičnim, znamo se od studentskih dana. Ako želite da prokomentiram incident s Božidarom Alićem, mogu samo reći da nitko nema pravo ugrožavati snimanje zbog privatnih hemunga i frustracija. Posao treba odraditi, a poslije snimanja možemo eventualno razgovarati o tome tko je kome što i zašto rekao.

Kako ste 1. rujna 2007. obilježili odlazak u mirovinu? – U mojem matičnom kazalištu, zagrebačkom HNK, gdje sam bio zaposlen 42 godine, željeli su prirediti domjenak, ali sam ih odbio. Ne mislim da je odlazak u penziju razlog za slavlje.

Zašto nikad niste obilježavali obljetnice umjetničkog rada? – Ne slavim rođendan, ni Novu godinu, meni obljetnice nisu nimalo važne. Živim od danas do sutra, ne planiram budućnost, a prošlosti se nastojim ne sjećati.

Što vam je onda u životu važno?

-Kćeri, unuci, supruga, pas i mačke. Svi se stvarno volimo i nitko od nas druge ne dira.

Kruno Petrinović

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više, pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 681 ili se pretplatite na PDF izdanje.