Otići da se vratite

Sada su mi 33, a mome mužu 37 godina. Već tri godine razmišljam da se razvedem. Sve je počelo romantično, bili smo zaljubljeni kad smo se vjenčali, ušli smo u stan koji su nam priskrbili moji roditelji. Onda se sve malo-pomalo počelo raspadati. Shvatili smo da smo različitih naravi, da su nam očekivanja drugačija, da svatko od nas voli nešto drugo. Nije nas veselio više stan, rasplinuo se san o djeci. Razmišljam kako je dobro da nemamo djecu, pa nema ni zapreke da jedno drugome kažemo zbogom. Vjerujem da i moj muž tako misli, ali ipak ostajemo u braku. Dolazim do zaključka da ne razumijem samu sebe. Margareta

Svatko je tijekom svog života proživio traumatski trenutak svojevoljnog ili nametnutog prekida koji boli kao i svaka promjena, čak i onda kad bi ona mogla značiti nov početak. Zato se mnogi nesvjesno opiru da odu iz nepodnošljive prošlosti u neizvjesnu budućnost. Radije ostaju zajedno u braku iz kojega žele otići.

Da biste mogli razumjeti samu sebe, a i svog muža, možda bi koristio dogovoreni privremeni rastanak. Predah bi, možda, mogao donijeti iznenađenja. Rješenje treba potražiti unutar, a ne izvan braka. Ima optimističnih slučajeva kako se poremećena ravnoteža ne mora kao pokvareno ogledalo obvezno razbiti da bi se, tako razbijeno, ponovno slijepilo, nego ima u sebi spasonosnu rezervu unutrašnje snage da dade bolji odraz. Ne znam što biste mogli izgubiti od tog predaha? Ali biste, možda, mogli osjetiti želju da se poslije svega vratite onamo odakle ste toliko željeli otići, a niste imali snage.