Ovo mi je bio najteži film

– Volim izazove. Kada sam odlučio snimati “Moulin Rouge”, svi su mi u Hollywoodu govorili da publika više ne želi gledati mjuzikle. Sada su me, pak, htjeli uvjeriti da se danas ne može snimiti ep poput “Prohujalo s vihorom”, ali ja znam da to nije istina – samouvjereno je odgovorio redatelj Baz Luhrmann na pitanje zašto se upustio u snimanje “Australije”, najskupljeg filma u povijesti australske kinematografije, s budžetom od čak 130 milijuna dolara.

Da bi uspio u tom naumu, 46-godišnji redatelj, rođen u Sydneyu, ali odrastao u gradiću Herons Creek u ruralnom dijelu Australije, angažirao je sunarodnjake Nicole Kidman i Hugha Jackmana te napisao priču o engleskoj dami i australskom goniču stoke u Drugom svjetskom ratu. I uspio je – filmom “Australija” pokazao je da njegova domovina nije samo zemlja klokana i krokodila. A svojim je debitantskim djelom, “Strictly Ballroom”, uzbudljivim filmom o dvoranskom plesu, utjecao, pak na pokretanje televizijskog showa Ples sa zvijezdama, dok je sljedećim filmom, “Moulin Rouge”, dokazao da i mjuzikl može postati veliki filmski hit. Luhrmann očito ima dara da postigne uspjeh s nečim neuobičajenim, što je pokazao i 1998.. kada je uglazbio kolumnu čikaške novinarke Mary Schmich i stvorio hit “Everybody’s Free (To Wear Sunscreean)”. Jednostavna, ali dojmljiva, pjesma dospjela je na vrh britanske top-liste, a zagrebački Fakultet elektronike i računarstva svojim je studentima pušta na promociji.

Iza neobične karijere, pak, stoji običan obiteljski život. Sa suprugom, kostimografkinjom Catherine Martin, koja je radila na svim njegovim filmovima, u braku je od 1997., a u stanci između “Moulin Rougea” i “Australije” dobili su kćer Lillian Amandu (5) i sina Williama Alexandera (3).

Zašto vam je nakon “Moulin Rougea” trebalo osam godina da snimite novi film? – Nisam to planirao, nego se jednostavno dogodilo. Nakon uspjeha “Moulin Rougea” htio sam snimiti film o Aleksandru Velikom, ali je Oliver Stone to učinio prije mene – i nije postigao očekivani uspjeh. Zbog toga nijedan studio nije htio podržati slične filmove, pa smo se supruga i ja našli pred dilemom: ipak ga pokušati snimiti ili dići ruke od njega i posvetiti se obitelji. Donijeli smo dobru odluku, a nakon što su se djeca rodila zapitali smo se kako ćemo im objasniti povijest njihove zemlje – i tako se rodila ideja o filmu “Australija”.

Znači li to da je “Australija” vaše najosobnije djelo? – Svi su moji filmovi osobni, ali nijedan kao “Australija”, najviše zbog moje djece. Često zbog posla putujemo, po nekoliko mjeseci živimo u Parizu ili u New Yorku, pa smo htjeli da nauče nešto o svojim korijenima i da znaju da je njihov dom Australija. Tražio sam platno na koje bih im mogao nacrtati njihovu domovinu i našao ga u tom, gotovo izumrlom, žanru holivudskih epova. Romantika, avantura, akcija, komedija… sve je tu skupljeno na jednom mjestu, baš kao u filmovima “Prohujalo s vihorom” ili “Lawrence od Arabije”. No, stalo mi je da u filmu prikažem i mračne epizode iz australske prošlosti, na primjer odnos prema Aboridžinima. Već je snimljeno nekoliko odličnih djela o “ukradenoj generaciji”, no to su uglavnom bili mali filmovi koje nije vidjelo mnogo ljudi. Upravo sam zato htio snimiti spektakl koji će privući velik broj gledatelja, te u taj film ubaciti i priču o nepravdi učinjenoj Aboridžinima.

Jeste li vi kao dječak znali što se događalo? – Znao sam za Aboridžine, ali nisam imao pojma što im je država učinila. Odrastao sam u rasističkom okružju, ljudi oko mene su Aboridžine oslovljavali pogrdnim imenima i smatrali ih zaostalima. Kako sam pohađao katoličku školu, znao sam da aboridžinsku djecu smještaju u katoličke misije, čak sam i davao donacije za njih, ali nisam znao da su djecu tamo prisilno odvodili ako im je jedan od roditelja bio bijelac. Da je Barack Obama kojim slučajem rođen u Australiji, država bi ga odvojila od obitelji, kazala mu da mu je majka umrla i promijenila mu ime, pokušavajući iskorijeniti “crninu” iz njega, kako su to u Australiji govorili za Aboridžine. Neću reći da u našoj zemlji više nema rasizma, ali mnogo se toga promijenilo. Pogotovo nakon što se naš premijer ispričao “ukradenoj generaciji” i svim Aboridžinima.

Je li istina da je “Australija” samo prvi dio epske trilogije? – Jednom sam to rekao, ali je to bilo glupo od mene. Imam neku ideju o druga dva dijela, ali trenutno nemam snage ni razmišljati o novom filmu., “Australija” me potpuno iscrpila. Bio mi je to najteži posao dosad i mnogo sam puta htio odustati od svega.

Što je bilo najteže na snimanju? – Pripremili bismo sve za scene u pustinji, a onda bi pala prva kiša u sto godina i sve upropastila. Scenu sa 700 divljih konja nismo, pak, mogli snimiti jer su konji morali ostati u Sydneyu zbog neke epidemije. Stalno su nam se događale takve stvari.

Kako ste pritom sačuvali zdrav razum? – Trik je u tome da pred ekipom i producentima glumite da je sve u redu, a zatim preko noći, kad vas nitko ne vidi, bjesnite zbog svega.

Koliko vam u tome pomaže supruga Catherine Martin, ujedno kostimografkinja na filmu? Navodno se često i burno svađate na setu... – Svi kažu da su naše svađe nešto strašno, ali nama su to potpuno normalne situacije. Većina ljudi s kojima radimo već se naviknula, no kada im prisustvuje netko nov, ne zna bi li pozvao policiju ili pobjegao. Mi jednostavno tako funkcioniramo. Već smo dugo zajedno i davno smo naučili da najbolje rješavamo probleme kad si sve kažemo u lice. Nakon toga među nama nema zle krvi i nije nam teško prekinuti svađu nakon što smo dva sata urlali jedno na drugo i reći – sad je dosta, idemo na ručak. Ne kažem da je to idealan način, ali u našoj vezi funkcionira.

Sve ste filmove snimili sa suprugom. Možete li raditi s nekim drugim kostimografom? – Surađivao s drugima prije nego što sam upoznao Catherine. No, to se može dogoditi samo ako prekinemo naš odnos ili ako nam više ne bude ugodno biti zajedno na setu. Naravno, ili ako Catherine ne bude htjela, ili mogla, raditi na mom filmu. Zapravo bih volio da počne raditi s drugim redateljima. Ona je odbacila mnogo ponuda jer joj je obitelj uvijek na prvome mjestu.

Isprva ste htjeli Russella Crowea u glavnoj ulozi. Koliko bi film bio drukčiji da je on prihvatio vašu ponudu? – Po prirodi sam spor i treba mi vremena da se pokrenem, a on je imao druge uloge i nije me mogao čekati. Osim toga, s vremenom sam mijenjao lik glavnog junaka, pa Russell više nije odgovarao. Uz to je glavnu žensku ulogu dobila Nicole Kidman, a ona je prava “električna mumija” i pokraj nje morate imati staloženu, mirnu osobu, koja ju može umiriti. Hugh je odličan za tu ulogu. Neke novine napisale su da se Russell naljutio na mene, ali to nije točno. Odlični smo prijatelji i odmah nakon premijere čestitao mi je na filmu.

Film “Australija” je već vaša treća suradnja s Nicole Kidman: je li ona idealna glumica za vas? – Kad sam počeo razmišljati o filmu, nisam mislio angažirati Nicole. Ranije samo sjajno surađivali, ali je ona toliko očit odličan izbor za glavnu žensku ulogu da to meni nije bio nikakav izazov. No, poslije sam shvatio da trebam glumicu s jakom karizmom i veliku zvijezdu, koja ima nešto od starog holivudskog glamura… Iskreno, u svijetu nema puno takvih glumica pa sam morao priznati da ne mogu bez nje.

“Australija” je dosad najskuplji australski film. Jeste li se bojali prigovora ako ne ostvarite očekivani uspjeh? – Filmove snimam zbog sebe i ne bojim se da ću iznevjeriti nečija očekivanja. Neću ništa postići budem li se stalno bojao. Sve radim da bih oplemenio svoj životni put, a to podrazumijeva da riskiram i probam raditi nešto novo.

Upravo to učinili ste 1998., kad ste objavili album “Something For Everybody”, s pjesmom “Everybody’s Free (To Wear Sunscreean)”, koja je postala hit. Hoćete li snimiti i drugi album? – Napisao sam četiri pjesme za “Australiju” jer volim stvarati glazbu. Sigurno ću snimiti još jedan album, ali nisam siguran da će biti uspješan kao prethodni. Nisam mogao vjerovati kada je “Sunscreean” došao na prvo mjesto britanske top-ljestvice. To je bilo nevjerojatno. Baš sam prije nekoliko mjeseci gledao VH1 i naletio na top-listu najboljih izvođača sa samo jednim hitom. Umro sam od smijeha kad sam vidio da su mene stavili na 28. mjesto.

Vrijedi li i za vas izreka da nitko nije prorok u svojem selu? – Mislim da sam u sličnoj situaciji kao i Peter Jackson ili Ingmar Bergman. Kada stvarate grandiozna djela u maloj zemlji – a unatoč geografskoj veličini, Australija je mala – stvarate probleme kritičarima.

Koliko je za vas bitno da film postigne komercijalni uspjeh? – Nije mi bitno koliko će film zaraditi, ali mi je stalo da na neki način utječe na publiku. Nakon mjuzikla “Moulin Rouge” dobio sam gomilu pisama, ali to je ništa prema pismima koje dobivam za “Australiju”. Upravo sam jutros dobio mail u kojem čovjek piše da je oduševljen filmom i završava riječima: “Pitam se je li moja majka plakala kao vaša junakinja kad su mene odveli”. Tada sam shvatio da mi piše Aboridžin iz “ukradene generacije”. Kad uspijete dirnuti nekoga tko se prepozna u filmu, znači da ste obavili dobar posao.

Josip Jurčić