Paco de Lucia: Moje utočište u Meksiku

Otkako zna za sebe, 62-godišnji španjolski gitarist Paco de Lucia pamti da je u ruci držao gitaru. Karijera najpoznatijeg flamenco-glazbenika u svijetu strelovitom je brzinom krenula kad je kao 12-godišnjak, na nagovor oca – fizičkog radnika i flamenco-gitarista – prekinuo školovanje i osvojio nagradu na natjecanju u španjolskom Jerezu.

Objavio je 24 albuma koja su se prodala u 17 milijuna primjeraka. Europsku turneju, kojom promovira album “Untitled”, započeo je trijumfalno: rasprodanim koncertima u Sarajevu, Splitu, Rijeci, Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, na kojima je doživio ovacije gledatelja. Iako je u Hrvatsku želio doputovati sa suprugom Gabrielom i četverogodišnjim sinom Diegom, od toga je odustao jer se uplašio da bi hladna zima, na kakvu nisu naviknuli, mogla naštetiti njihovu zdravlju. Nakon pola stoljeća karijere, što vas motivira da i dalje nastupate? – To pitanje sam sebi vrlo često postavljam. Čini mi se da je odgovor, zapravo, vrlo jednostavan: sve dok osjećam strast prema glazbi i tremu uoči svakog nastupa, znam da još nije došlo vrijeme da se povučem, jer to znači da mi je svaki koncert i susret s publikom nov izazov i nadahnuće. Osim toga, osjećam da još imam prostora za napredak i učenje, još mnogo toga mogu i želim reći. Koliko sati na dan danas vježbate? – Premalo, i to je moj veliki problem. Uoči ove turneje praktično dvije godine nisam vježbao, a za nju sam se spremio u samo petnaestak dana. Najviše vremena provodio sam na gradilištu svoje kuće u Almeiri. Svaki dan sam bio s radnicima jer sam shvatio da će, ako ne budem ondje, stvari poći po zlu. Kad sam izgradio kuću, došlo je vrijeme za snimanje albuma, a kad ste u studiju, nemate vremena za pravu vježbu. Najviše sam vježbao kao dijete, kad je otac otkrio moju nadarenost. Kad bi se na večer vratio kući i pitao me koliko sam vremena tog dana proveo s gitarom u ruci, bio je zadovoljan jedino s odgovorom “više od deset sati”. Je li vam naporno u 63. godini odgajati četverogodišnjeg sina i devetogodišnju kćer? – Većinu obveza oko odgoja i brige za Diega i Antoniju preuzela je moja supruga Gabriela. Upoznao sam je na obali Karipskog mora u Meksiku, gdje sam početkom devedesetih sagradio kuću. Ta kuća je moje utočište. Kad se zaželim mira, onamo se povučem, odmaram se i lovim ribu.

Je li koje od vaše djece naslijedilo vaš glazbeni talent? – Nije, i nimalo ne žalim zbog toga. Iz prethodnog braka, s Casildom Varelom, imam već odraslu djecu: dvije kćeri, 30-godišnju Casildu i 29-godišnju Luciju, te 24-godišnjeg sina Curra. Da su postali glazbenici, njihova bi karijera bila obilježena mojim imenom, što je vrlo nezahvalno i frustrirajuće za umjetnika. Znam to iz vlastitog iskustva, jer je i moj otac bio glazbenik. Kako ste odabrali umjetničko ime Paco de Lucia? – To mi je nadimak iz djetinjstva, a znači “Lucijin sin”. Bio sam, naime, najmlađe od petero djece. U Andaluziji, pokrajini u kojoj sam odrastao, običaj je da najmlađe dijete tako zovu – po majci. Neko vrijeme zvali su me Portugalkin sin, jer je moja majka bila podrijetlom iz Portugala, no poslije je prevladalo ime Paco de Lucia. No, u svim mojim dokumentima piše moje pravo ime – Francisco Sanchez Gomez.

Treći put ste u Zagrebu: imate li poznanika i prijatelja u Hrvatskoj? – Sjećam se obožavateljica s kojima sam se družio nakon prva dva koncerta, ali sumnjam da bih ih prepoznao nakon više od dva desetljeća.

Što je vaš savjet mladim glazbenicima? – Svirajte, svirajte i svirajte, sa što više strasti. Ali ne s ciljem da postanete slavni i bogati, nego zato jer vas glazba ispunjava i bez nje ne možete zamisliti život.

Je li vam novac važan? – Važan mi je jedino da svojoj djeci omogućim normalno odrastanje i sebi priuštim normalne uvjete za rad. Sve ostalo mi nije važno. Recimo, sat koji nosim na ruci kupio sam na uličnom štandu za nekoliko eura. I dobro mi služi. Slično je s odjećom, cipelama, autom i svim ostalim.

Kruno Petrinović