Pjesme za Đavla i Ludu

Porečki glazbenik Momir Oljača (35) frontmen je hrvatskog benda Voland Le Mat, koji je ovoga mjeseca, u izdanju diskografske kuće Menart, objavio debitantski album “Faustopojke”. Već na premijernom koncertu u Centru za kulturu Trešnjevka, jazz-pop izvedba suptilnih i intrigantnih stihova malo je koga ostavila ravnodušnim. Iako ponekad hermetični, lirski izleti Oljače, profesora filozofije i religijske kulture, s lakoćom uvlače u njegov glazbeni svijet gdje je neizmjerno ugodno boraviti. Izričaj njegova benda koji je “začet kao kantautorska pustolovina” kritičari povezuju s legendarnim Arsenom Dedićem i Darkom Rundekom.

– Slušao sam njihov album “Faustopojke” i vrlo je glazbeno zanimljiv. Čisto i jednostavno, izvan dnevne glazbene rutine, jako mi se dopao. Nalazim u njihovom frontmenu kantautorske sličnosti, a oni su nova pojava koju definitivno treba podržati na sceni – tvrdi glazbenik i pjesnik Arsen Dedić, koji je prisustvovao njihovom koncertu i premijernom predstavljanju albuma.

Oljača već skoro dvije godine radi u jednom zagrebačkom antikvarijatu, a nedavno je režirao i montirao spot za pjesmu “Prolaznici”, drugi singl, nakon pjesme “Putnik”, s albuma “Faustopojke”.

– Na snimanju, režiranju i montiranju spota radili smo Goran Škofić, Davor Sanvincenti i ja. Našli smo se u podne i završili spot u 4 ujutro. Cijeli proces bio je gotov za 16 sati i vrlo smo zadovoljni rezultatom – izjavio je Oljača. U intervjuu je otkrio čime je inspiriran te približio značenja imena benda i albuma.

Što znači i kako je nastalo ime benda Voland Le Mat? – Ime sastava jednim dijelom inspirirano je srednjovjekovnim tarotom, a drugim Goetheovom tragedijom “Faust” koja maestralno oslikava svu dubinu i širinu ljudske čežnje. Đavo (Voland) je nesretnik zauvijek osuđen na ulogu negativca, zbog čega osjećam sućut prema toj figuri, postojala ona ili ne. Sve naše pogreške pripisujemo njemu i tako zauvijek ostajemo blaženo neodgovorni. Luda (Le Mat) je druga vrst nesretnika. Dok većina nas životari, uglavnom skrivajući istinu ili skrivajući se od istine, Luda, vječno u pokretu, nije u stanju lagati. Od Lude se uglavnom branimo prozivajući je „luđakom“. Ali njezina ludost ostaje upitna, osobito kada se prisjetimo sudbina nekih drugih intrigantnih figura, poput Isusa na primjer, kojega su njegovi suvremenici također smatrali opsjednutim i „van pameti“. Što se Fausta tiče, vjerujem da njega nije potrebno posebno tumačiti, ali je zanimljivo istaknuti da je u Goetheovoj interpretaciji ugovor s đavlom postao preduvjetom sjedinjenju s Bogom.

Pjesme su uglavnom o ljubavi, točnije rečeno, o emotivnim usponima i padovima, traženjima i nalaženjima. U čemu ponajviše pronalazite inspiraciju? – Iako se ispočetka može steći dojam da su moje pjesme uglavnom ljubavne tematike, njihova središnja tema jest stanje ljudske duše zatočene u svojoj osamljenosti. Bez obzira na naše svakodnevne kontakte i međusobnu komunikaciju koja je, na žalost, uglavnom površna, čovjek se rađa, živi i umire sam. Svoja najdublja iskustva, ushite i patnje, proživljavamo sami, i na koncu sami napuštamo ovaj svijet. Vjerujem da se ta izolacija može ublažiti samo otvorenom, iskrenom i istinitom komunikacijom koja dolazi iz našeg središta koje metaforički nazivamo „srcem“. Na toj smo razini svi slični jer svi proživljavamo iste radosti i iste boli. Komunicirajući to jedno drugome postajemo bliski, postajemo srodni i sve slobodniji. Stoga se uglavnom trudim pjevati ne o onome što mislim, već o onome što osjećam.

Voland Le Mat ste započeli kao samostalni projekt. Kako je nastala sedmoročlana grupa? – Svoj prvi samostalni nastup, bez pratećih glazbenika, odradio sam u travnju 2007. u zagrebačkom klubu Soba. Iz koncerta u koncert pridruživali su mi se novi članovi. Neke od njih, klavijaturista Ivana Arnolda i gitarista Velimira Grujića, poznavao sam od ranije pa sam ih pozvao da mi se priključe. Bubnjara Igora Bušljetu “posudio” sam na neodređeno od zagrebačkog sastava Mika Male. Basist Silvio Šarunić, nekadašnji član Yammata, i jazz saksofonist Uglješa Novaković javili su se – i to u posljednjim tjednima prije planiranog odlaska u studio – na oglas koji sam postavio na glazbenom forumu. Violinistica Dunja Kobas i ja znamo se iz viđenja još iz studentskih dana jer smo živjeli u istom studentskom domu na Laščini. Nisam je vidio godinama, a onda smo se slučajno susreli neposredno pred snimanje i, naravno, uskoro je postala dio tima. Bilo je neke magije u tom nizanju slučajnosti i, srećom, ta je magija još prisutna. Vjerujem da je ona u bliskoj vezi s našom motivacijom koja je slobodna od kalkulacija i u kojoj nema velikih pretenzija.

Koliko dugo je nastajao album “Faustopojke”? – Neke pjesme s ovog albuma stajale su u ladicama čitavo desetljeće. One su rođene u okrilju sastava Luna, koji je bio aktivan od 1995. do 1998., u kojemu je moja uloga bila ona pjevača, tekstopisca, a ponekad i autora glazbe. Raspadom tog sastava utihnule su i moje glazbene ambicije, a na njihovo mjesto zasjeli su neki novi interesi koji su me na koncu doveli u Zagreb na studij. Gitaru sam zamijenio knjigom, i gotovo da je nisam dirao idućih osam godina. Tek nakon što sam okončao studij i okušao se u zanimanju srednjoškolskog profesora, počeli su se polako buditi uspavani apetiti. U kratkom roku počele su nicati nove pjesme koje su me na posljetku dovoljno okuražile i doslovno natjerale da se upustim u ovu pustolovinu. Drago mi je što se ispostavilo da me instinkti nisu prevarili.

Kritika je uglavnom ujedinjena u “hvalopojkama” vašeg prvog albuma. Gdje vidite svoje mjesto na hrvatskoj glazbenoj sceni? – Što se dosad upućenih pohvala tiče, čast mi je i zadovoljstvo ako ove pjesme pronalaze srodne duše koje su ih u stanju čuti i tumačiti u duhu u kojem su pisane. Pritom ne gajim nikakve iluzije jer sam svjestan da glazbeni izraz koji njegujem odvlači u raspoloženja koja se uglavnom izbjegavaju. Ali takvo raspoloženje je moje primordijalno stanje u kojem se osjećam sasvim udobno. Razumijem one koji nemaju strpljenja ni volje za moju poetiku. Uvrštavanje u fahove posao je kritičara i publike, pa njima prepuštam tu nezahvalnu zadaću. Da je izbor na meni, odabrao bih neku stolicu postrani.

Pjesme s “Faustopojki”, jednog od najboljih albuma trenutne hrvatske indie scene, možete preslušati u Glorijinoj slušaonici, a recenziju albuma pročitajte na stranici Jutarnjeg lista.

Gordana Kolanović