Pjevam iz uvjerenja, ne radi zarade

Premda je sedamdesetih rođen, a osamdesetih krenuo u osnovnu školu, Giuliano Đanić (34) toliko voli pjesme iz tog razdoblja da je petnaest najvećih domaćih hitova obradio i uvrstio na svoj novi album. “Moje 80E” objavio je nakon četverogodišnje stanke tijekom koje je, kaže, bio na – rodiljnom dopustu. Pjesme “Moja prva ljubav”, “Ostala si uvijek ista”, “Ne zovi mama doktora”, “Ti si mi u krvi”, “Sve ove godine” te dueti koje je snimio sa Zlatanom Zuhrićem Zuhrom (Azrin hit “Fa fa fa”) i Goranom Višnjićem (“Sa tvojih usana” grupe Crvena jabuka) zasigurno će u mnogima pobuditi nostalgiju za nekim prošlim vremenima, kao što je slučaj s njegovom suprugom Kristinom, ali i svidjeti se novim generacijama. Njegov sinčić Marko, kaže, već zna stihove gotovo svih pjesama, a najdraža mu je “Andrea” grupe Regata.

Kakve su bile vaše osamdesete? – Išao sam u osnovnu školu, svirao gitaru i pjevao, družio se s ekipom iz ulice. A što se tiče mode, bilo je to vrlo kičasto razdoblje. Ljeti smo nosili havajke ili potkošulje uz bermude te espadrile. Zimi smo bili u čizmama, kožnatim jaknama i ispranim trapericama, a roditelji su mi “ispaljivali” na moje modne prepravke: kupio bih nove traperice, iskuhao ih pet puta zaredom da izblijede i potom ih iskidao žiletima. Kao najstarije dijete, uz sestru Ivanu i brata Nina, probijao sam led, no nisam se morao mnogo sporiti s roditeljima. Uostalom, bio sam dobar učenik, iako pomalo tvrdoglav: s deset godina počeo sam puštati kosu i stavio naušnicu. Tada mi je otac Branko, danas umirovljeni časnik, rekao da će mi probušiti nos i staviti kost.

Je li vam neka pjesma obilježila to razdoblje? – Sve sam ih slušao i volio – od Azre do Bijelog dugmeta. Moja ekipa okupljala se ispod jedne stare vrbe u Splitu 3, zabavljali smo curice, pjevali do kasno u noć, dok nas ne bi ljudi iz okolnih zgrada potjerali. Kad smo se pripremali za maturalac, netko je trebao preko ljeta naučiti svirati gitaru, a ja sam izvukao najkraću šibicu. Tako sam se s 13 godina “zakačio” na glazbu.

Dugo niste nastupali, a ni snimali… Što ste radili za to vrijeme? – Oženio sam se, dobio dijete i uglavnom nisam radio ništa. Posvetio sam se obitelji, stalno sam bio sa suprugom Kristinom i sinom Markom. Vidio sam kad mi je mali napravio prvi korak i bio sam prisutan kad je izgovorio prvu riječ, a ta je, naravno, bilo – “ma-ma”.

Od čega ste živjeli u tom razdoblju? – Mi smo vrlo skromna obitelj. Žena ima svoj plesni studio, a ja sam bio na “rodiljnom” dopustu.

Je li vam se život promijenio otkad ste zasnovali obitelj? – Nije, i dalje radim ono što volim, družim se s istim ljudima, imam iste navike… Uvijek sam volio dugo spavati i imam sreću da je Marko na mene: budi se tek iza 10. No, čim otvori oči, juri po kući, a tek poslijepodne, kad ode u vrtić, svi malo odahnemo. Kristina ide u svoj plesni studio, a ja odem na nogomet. Jedina razlika u odnosu na samački život je ta da, kad mi se ne da izići s društvom, sad barem imam izgovor da nema tko čuvati maloga.

Koliko puta tjedno igrate nogomet? – Najmanje dvaput tjedno: igram i veliki nogomet i mali nogomet i u kavezu. Samo da je nogomet…

Je li i sin na tatu? – Je, voli “balun”, igra se mačem i autićima, a jedno vrijeme je obožavao mobitele. Pun je energije jer spava 12 sati u komadu i jede pet obroka dnevno. Miran je samo kad gleda crtiće, a najviše voli “Munjevitog Jurića” i “Spidermana”. Toliko je lud za Spidermanom da čak ima i posteljinu s njegovim likom.

Postoji li kod vas doma podjela na muške i ženske poslove? – Ne. Kristini pomognem oko malog, ali napravim i sve drugo što treba – odem u dućan, usisam kuću ili bacim smeće. Nisam talentiran za kuhanje, a zašto bih se i miješao kad mi je žena odlična kuharica. Kod nas se uvijek “kužinaje”, kuća nam je kao kolodvor i često imamo goste na večeri. Uvijek kažem da je sam čovjek tužan čovjek.

Gdje izlazite u Splitu? – Nigdje posebno – ili odemo kod nekog na večeru ili s društvom na piće. A često su prijatelji kod nas: jedemo, pijemo, pričamo i veselimo se.

Supruga Kristina otvorila je plesni studio. Jeste li pohađali plesni tečaj? – Ne volim plesati. Kao klinac sam bio na plesnom tečaju i nije mi se svidjelo. Dvaput su me zvali s televizije da sudjelujem u showu Ples sa zvijezdama, ali sam im zahvalio.

Nikad niste krili svoja politička uvjerenja, kojima ste dosljedni već godinama: čime vas je privukao program HSP-a? – Odlučni su, nisu “muljatori” i jedini se brinu za ljude koji su bili u Domovinskom ratu. Svi drugi zaboravili su na one koji su u ratu ostali bez ičega – članova obitelji, prijatelja, domova. Zbog svega toga sam član HSP-a već dvanaest godina, od svoje 22. Je li istina da, za razliku od svojih kolega, pjevate besplatno na predizbornim skupovima? – Plaćeni su mi troškovi prijevoza, smještaja, benda i razglasa. Pjevam iz uvjerenja, a ne radi zarade.

Marijana Marinović

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ukoliko želite saznati više, pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 672 ili se pretplatite na PDF izdanje.