Pobjeda za moju mamu

Sve zlato ovog svijeta dala bih za mamino zdravlje – rekla je dubrovačka plivačica Sanja Jovanović nakon što je u Manchesteru oborila vlastiti svjetski rekord i u rodni se grad vratila s jednom zlatnom i jednom brončanom medaljom. O teškoj bolesti svoje majke Marije, 21-godišnja sportašica mnogo je puta pričala, priznajući kako strepi za njen život, no nakon svečanog dočeka na Stradunu, gdje je u ponedjeljak jedinu hrvatsku dvostruku svjetsku rekorderku dočekalo tristotinjak njenih sugrađana, riječ je ‘preuzela’ Marija Jovanović (50). Promatrajući svoju kćer, bila je toliko ponosna da je pomislila kako će joj srce poput ptice poletjeti ponad Starog grada. Baš sada, kad bi trebala uživati u plodovima svog dugogodišnjeg odricanja za dobrobit djece, gospođa Jovanović svu energiju koristi za borbu s teškom bolešću, prolazeći kroz mukotrpno liječenje već drugi put.

– Prije gotovo dvije godine podvrgnuta sam operativnom zahvatu zbog karcinoma dojke. Sve je proteklo u najboljem redu, a osim karcinoma uklonjeni su mi i limfni čvorovi ispod oba pazuha, kako se bolest, ne daj Bože, ne bi vratila. Dakako, prošla sam i zračenje, i kemoterapiju. No, prošle jeseni bolest se ponovno pojavila, ali u kuku. Liječnici su mi kazali da se maligni tumor ugnijezdio na najgorem mogućem mjestu – tik uz živčano tkivo – pa bi i jedan pogrešan potez tijekom eventualnog operativnog zahvata bio dovoljan da ostanem nepokretna. Stoga su liječnici u Općoj bolnici Dubrovnik, na čelu s prim. dr. Markom Margaretonijem, dr. Snježanom Buhić te dr. Bukvićem, odlučili da se tumor ne operira nego ćemo se protiv njega boriti kemoterapijom – priča gospođa Jovanović.

(A kako je Sanja podnosila odvojenost od mame možete pročitati u prethodnom članku) Kad joj se kći Sanja telefonski javila iz Velike Britanije – bilo je to pola sata nakon što je isplivala sad već čuvenih “50 metara leđno” – Marija Jovanović nije mogla zaustaviti suze. Iako ona veoma rijetko zaplače, tada je, kaže, “plakala kao kišna godina” zbog neopisive sreće i olakšanja. Nikakva Sanjina uvjeravanja da prestane roniti suze, pa i kćerine tobožnje prijetnje da će prekinuti poziv ako ne prestane plakati, nisu joj mogli pomoći.

Sretna žena U kraju odakle potječe – rođena je u Hercegovini – ljudi moraju biti jaki, “stameni”, kako bi opstali na kršu. Ondje nikad nije bilo mjesta za slabiće, a taj je životni stav prenijela i na svoje kćeri, Sanjinu blizanku Tanju, 25-godišnju Biljanu, i najstariju Petkanu (28), koja ima vlastitu obitelj – supruga Đuru, profesionalnog kuhara, te jednoipolgodišnjeg sinčića Roka. Sve njezine kćeri su slastičarke poput nje, osim Sanje, te rade u Dubrovniku.

Svojim curama, kaže, nikad nije pokazala da se ičega boji, čak ni kad su 1991., pod granatama, izbjegle iz Mokošice, prigradskog dubrovačkog naselja koje je tijekom rata bilo okupirano. Gospođa Jovanović je, naime, tijekom bijega iz naselja bila lakše ranjena, no unatoč tome uspjela se s djecom domoći kakve-takve sigurnosti Lapada u Dubrovniku, gdje su tijekom rata zbrinjavali prognanike.

– Nismo imali novca ni za novu obuću, a kamoli za rabljeni automobil. Nikad neću zaboraviti ni trenutak kad mi je Sanja, kojoj je tad bilo 13 godina, s neizmjernim ponosom donijela 1000 kuna nagrade zbog pobjede na nekom natjecanju. Rekla je: ”Evo, mama, kupi sestrama što god treba”. To je bila trećina moje slastičarske plaće – priča gospođa Marija. Dodaje kako joj je Sanja kad je bila klinka obećala da će se njome ponositi kad odraste. Ne može se reći da plivačica nije održala riječ. A sve novčane nagrade koje je za sportske podvige i osvojene medalje dosad dobila od Hrvatske (oko 500.000 kuna), kao i posljednju nagradu iz Manchestera – 22.000 dolara – čuva za majčino liječenje.

– Sve sam svoje kćeri odgojila tako da budu skromne. Niti bi Tanja, Biljana i Petkana ikada “digle nos” jer im je sestra slavna sportašica, niti će Sanja postati bahata. Jako bi me naljutile da postanu takve. Obična smo, skromna i radišna obitelj i na to sam ponosna u istoj mjeri kao i na Sanjine medalje – veli gospođa Jovanović.

Tanja Vučičević

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 693 ili se pretplatite na PDF izdanje.