Pobjedu sam proslavio pjesmom u svlačionici

Nakon pobjede nad Njemačkom zaplakali ste od sreće: kad ste prije toga zadnji put plakali? – Nakon osvojenog prvenstva Italije 2005., s ekipom Fortitudo iz Bologne.

Što vas može razveseliti? – Jednostavne, svakodnevne stvari: volim kad je život “u normali”.

Što za vas znači plasman hrvatskih košarkaša na olimpijadu? – Ovaj uspjeh meni je životna zadovoljština jer sam donosio odluke koje su za druge ljude bile čudne, a ja sam vjerovao u to što radim.

Kako ste proslavili pobjedu? – Pjesmom u svlačionici. Nakon toga svi zajedno otišli smo u restoran gdje smo se počastili biftekom i grčkom salatom. Mi stariji vratili smo se u hotel, a igrači su nastavili slavlje do jutra jer ipak smo dva tjedna bili u hotelu “u karanteni”.

Koja vam je omiljena pjesma? – Nemam je, ali svaka klapska me razgali.

Što su vam rekli supruga Maca i 15-godišnji sin Dino nakon pobjede? – Naša obitelj živi za moj posao pa sve uspjehe i neuspjehe doživljavamo vrlo žestoko. Naravno da su svi presretni, iako smo prvi put tijekom ljeta bili razdvojeni: supruga se morala brinuti o bolesnoj majci, a Dino je s kadetskom reprezentacijom bio na pripremama.

Tko vam je sportski uzor? – Sportaši koji vjeruju da je za uspjeh potreban veliki rad, a ne samo talent. Oduševio me njemački reprezentativac Dirk Nowitzki, inače NBA zvijezda Dallas Mavericka, koji je zaplakao od sreće saznavši da će nastupiti na olimpijadi. On bi trebao biti uzor svim mladima.

Koji vam je najljepši grad na svijetu? – Rim, u kojem živim od 2006. Ima divnu povijest i klimu i pruža razne mogućnosti zabave, ali je u njemu teško raditi jer je mentalitet južnjački pa su dosta neorganizirani.

Što biste radili da niste košarkaški trener? – Diplomirani sam ekonomist i vjerojatno bih radio u struci. Čak su me 1990. zvali da radim kao komercijalist u vanjskoj trgovini u tvrtki Dubrovkinja, no želja da budem trener, bila je jača.

Kako se najbolje odmarate? – Šetajući. Svaki dan propješačim 6 do 7 kilometara, a u kući se najbolje osjećam ispružen na krevetu.

Koje vam je omiljeno mjesto za ljetovanje? – Dubrovnik, u uvali Lapad imamo stan i to nam je baza.

Koliko dugo možete izdržati na suncu? – Uz dobro društvo, mogu dosta vremena provesti u hladovini.

Volite li roniti? – Ne.

Imate li nadimak? – Imao sam ih puno, ali nijedan se nije trajno zadržao. U zadnje vrijeme me zovu Jask.

Volite li pričati viceve? – Obožavam, najdraži mi je onaj o doktoru i muhi. (www.gloria.com.hr)

Koja vam je omiljena uzrečica? – Hvali more, drž se kraja, a reprezentativcima sam svaki dan ponavljao ‘Forza mentale’ – da zadrže mentalnu snagu.

Čega se najviše bojite? – Zmija i potresa. Zmije ne volim vidjeti ni na televiziji, a kamoli uživo. Potresa se bojim otkako smo prije osam godina živjeli u Turskoj gdje sam vodio klub Tofas iz Burse. Ondje smo svaki dan znali osjetiti po dvadeset podrhtavanja.

Jeste li praznovjerni? – Nimalo. Ako mi crna mačka prijeđe preko puta, pomislim da će se sigurno vratiti istim putem.

Što vam je najljepša uspomena iz djetinjstva u Čapljini? – Rijeka Neretva i sportsko dvorište gdje sam počeo igrati košarku.

Koje vam je omiljeno jelo? – Sarma, baklava, štrukle i naša svježa riba s malo maslinova ulja.

Je li vas zasmetalo to što HTV nije prenosio kvalifikacijske utakmice hrvatske reprezentacije? – Ne treba od toga raditi preveliku dramu. Bio je to njihov propust, ali ga mogu ispraviti i košarci dati status koji zaslužuje jer jedino su za košarkaški turnir rasprodane sve ulaznice na olimpijadi.

Sanja Renić