Ponosna na glas i stas

Lik atraktivne, ali smotane plavuše Irene Grobnik iz humorističnog serijala “Bitange i princeze”, koja se rado koristi stranim izrazima i uvijek ih neprimjereno upotrijebi, donio je 37-godišnjoj zagrebačkoj glumici Mili Elegović veliku popularnost. A svoj zvjezdani status kod TV gledatelja “zacementirala” je nastupom u glazbenom showu Zvijezde pjevaju. Haljine u kojima se pojavljuje iz subote u subotu kao da su sve kraće, dekoltei sve dublji, ali i glas sve izraženiji, pa se doista ima što komentirati.

Doduše, glumici kazališta “Komedija”, koja je prije 14 godina debitirala u predstavi “Kralj je gol”, bilo bi draže da je toliku popularnost stekla zahvaljujući ulogama Roxie Hart u mjuziklu “Chicago” i Audrey iz “Malog dućana strave”, za koje je primila Nagradu hrvatskog glumišta. Ili da se priča o njezinim histrionskim uspjesima, o usavršavanju na Odjelu za mjuzikl Visoke glazbene škole u Beču i na Kraljevskoj glazbenoj akademiji u Londonu… No, bez obzira na sve kazališne uspjehe, ne može se pobjeći od subote. Od glamura, lijepih haljina i cipela, ludih frizura te “mrvica” iz privatnog života, jer više ipak nije spremna dati.

Koliko je show Zvijezde pjevaju ispunio vaša očekivanja? – Znala sam da će to biti vrlo zanimljivo, no nisam znala da će biti tako zabavno. I za mene vrlo korisno. Naime, prvi put nastupam isključivo kao pjevačica, a i prvi put pjevam country i blues. Razlika u odnosu na nastup u kazalištu je velika, a razlika je i u probama: dok za show svaki dan vježbam najviše dva sata, za mjuzikl se pripremam više od dva mjeseca. U svakom slučaju, za mene je pjevanje sa zvijezdama naše estrade čisti adrenalin i ostvarenje davne želje.

Kakve su reakcije na vaše dosadašnje nastupe? – Stvarno me iznenadio interes koji je ovaj show izazvao. Postalo je gotovo nacionalno pitanje tko će ostati, a tko ispasti iz njega. Ni nakon jednog svog nastupa na televiziji nisam čula toliko reakcija i moram priznati da mi nije drago da me, nakon godina rada u kazalištu, popularnom učinila tek zabavna TV emisija. Popularnost mi odgovara do određene granice, i ova silna halabuka oko showa nikako mi se ne sviđa. Čini mi se da su stvari izmaknule kontroli.

Tko vam osmišljava styling za nastup u showu? – Jacques i ja na početku smo se dogovorili da će nam odjeća biti šljokičava i trash do boli, jer ljudi vole blještavilo. Pazimo da se za svaki nastup dotjeramo u skladu s pjesmom, a kostimografkinja Sanja Šeler rado prihvaća sve naše ideje. Sve što nas dvoje zamislimo, ona začas nacrta i napravi. Samo na prvom nastupu bila sam u haljini Danijele Car, vlasnice butika Linea Exclusive. Obožavam show i oduvijek sam htjela biti show girl u Las Vegasu. Za mene su oskudno odjevene plesačice koje nastupaju u Moulin Rougeu, Crazy Horseu ili spektaklima u Las Vegasu, najljepše žene na svijetu. Imaju najljepša tijela, najljepše držanje, najljepšu šminku.

Vaša haljinica a la Dolly Parton izazvala je glasne komentare, a čak vas je i članica žirija Martina Tomčić pitala nosite li ispod nje gaćice? – Pa ljudi su uglavnom bili u potpunom šoku kad su me ugledali u toj haljini. Moji bliski prijatelji, s obzirom na to da me dobro poznaju, nisu se iznenadili. Moj tata, koji mi je uvijek i u svemu podrška, nije imao komentar, ali zato su kolege bili prilično iznenađeni. Primjerice, scenograf Ivo Knezović, s kojim sam inače u jako dobrim odnosima, nazvao me nakon emisije i rekao mi: “Stara moja, sad napokon cijela nacija zna da si ti ipak jedna potpuna luđakinja”.

Pogađaju li vas takve reakcije? – Meni može reći tko god i što god hoće jer ja sam glumica i naviknula sam da me svatko može pohvaliti i popljuvati. Naravno, draže mi je kad me hvale, ali te sam stvari odavno raščistila sama sa sobom, jer da nisam, ne bih mogla funkcionirati. Komentari, kakvi god bili, mene ne diraju. To su samo riječi izašle iz nekih drugih usta i ja s tim nemam ništa. Moj je posao da ljude zabavim, a sve ostalo nije bitno.

No, i privatno se volite izazovno odijevati? – Priznajem da je to dosta svjesno, jer si to još mogu dopustiti. Godinama sam nosila u sebi silnu nesigurnost pa mi je seksi odijevanje davalo iluziju da sam sigurna u sebe. Ponekad me zbog toga ljudi doživljavaju kao površnu osobu, ali to je cijena koju svjesno plaćam da bih se mogla poigravati.

Zbog čega ste bili nesigurni? – Cijeli sam život bila strašno nesamostalna i beskrajno razmažena. Nisam znala ni sama donositi odluke ni preuzeti odgovornost za vlastite postupke. U pubertetu si nisam bila lijepa i nisam se voljela. Dugo sam se borila sama sa sobom, a glumački posao u tome mi je veoma pomogao. Danas se volim, i osvijestila sam sve svoje komplekse. Velika je stvar već što si sve to mogu priznati.

Kako surađujete s mentorom i pjevačkim partnerom Jacquesom Houdekom? – Jacques vrlo mnogo zna o pjevanju i muzici, odličan je pjevač i ima puno strpljenja sa mnom. Priznajem da me dosta i naganja da bi od mene dobio ono što želi. No, opraštam mu jer smo zajedno išli u srednju muzičku školu. S tom razlikom što ju je on završio, a ja sam odustala.

Kakvu muzičku naobrazbu imate? – Kao tinejdžerica, zanosila sam se suludom idejom da ću jednog dana biti operna pjevačica. Fascinirala me sopranistica Nada Ruždjak i željela sam pjevati poput nje. Upisala sam se u muzičku školu, no brzo sam shvatila da ipak nisam takav glasovni kapacitet. Odustala sam od škole, ali nastavila sam učiti pjevanje kod pokojnog Nonija Žuneca, slavnog tenora i mog dragog profesora, kao i kod profesorice Mire Zidarić-Orešković, a s Brankom Blaćeom radim i danas. Mogu reći da mi je jako puno pomogao. A na satove baleta išla sam kod Silvije Hercigonje.

Zašto ste za svoju matičnu kuću odabrali baš kazalište “Komedija”? – “Komedija” je kazalište koje se specijaliziralo za mjuzikle, a meni nikada nije bilo dovoljno samo govoriti na pozornici. Željela sam se izraziti kroz pjevanje i plesanje. Danas više ples, glumu i pjevanje ne dijelim.

Gdje ste najradije izlazili? – Isključivo u Saloon. Ja sam bila prava salunašica. Jedino što nikad uz mene nije bio dečko koji mi se sviđao i zbog toga sam bila prilično iskompleksirana. Današnji vlasnik kluba, Vlaho Srezović, nije bio svjestan kakvo mi je zadovoljstvo priuštio: nekadašnja nesigurna cura postala je kuma kultne zagrebačke diskoteke koja je obilježila njezinu mladost. Baš sam bila ponosna.

Kako održavate liniju? – Teškom mukom. Sklona sam debljanju, prima me se sve što pojedem, tako da sam od 22. godine na dijeti. Jedem sve, ali u malim količinama. Obožavam masno, fast food, gazirano i pečeno. Mrzim zdravu hranu jer mi je dosadna, no kad poželim čvarke, pojedem ih samo pet. I to je disciplina koju sam godinama razvijala. Uz takav režim prehrane, redovito i vježbam. Trčim, rolam, vozim bicikl, idem u teretanu i na aerobiku. Ali ne sve u isto vrijeme, nego kad mi jedno dosadi, počnem drugo. Samo što skoro svaki dan u kazalištu plešem s našim baletnim ansamblom. Najvažnije je da se u vježbanju ne napravi duga stanka.

Kako ste reagirali kad ste prvi put pročitali scenarij za humoristični serijal “Bitange i princeze”? – Odmah mi se svidio. Osim toga, volim da ljudi misle kako sam glupa plavuša jer na taj način mogu mnogo više od njih dobiti. U serijalu se okupila odlična ekipa, sve bismo jedan za drugoga učinili i mislim da se neće tako skoro na jednom poslu stvoriti tako dobra i prijateljska atmosfera.

Zašto vas se rijetko može vidjeti na filmu? – Iskreno, ne znam. Možda je moje lice preurbano, pa me vjerojatno domaći redatelji ne primjećuju. Jedino me voli Goran Kulenović, inače autor i redatelj “Bitanga i princeza”. Ako nema za mene ulogu, izmislit će je. Voljela bih raditi i s Kristijanom Milićem, čiji je film “Živi i mrtvi” nagrađen Zlatnom arenom na prošlogodišnjem Pulskom filmskom festivalu.

Je li vas pogađalo što vas redatelji ne zovu? – Užasno sam patila i bilo mi je jako teško. No, danas, s 37 godina, smatram da sam se realizirala kao glumica pa me to više ne dira. Ljudi iz kazališnog miljea znaju što Mila Elegović zna i može i što od mene kao glumice mogu očekivati. Veselim se svakoj novoj ulozi i ne bih više htjela glumiti mlade djevojke jer uživam u svojim glumačkim godinama i zrelosti. S vremenom sam naučila da uloge koje nisam igrala, vjerojatno mi nisu bile niti suđene.

Kako izgleda vaš ormar? – Prava je svaštara. U njemu je najviše cipela, koje čuvam u originalnim kutijama i pazim na njih da bi mi što dulje trajale. Nema nijedne trenirke, ali ima puno haljina, grudnjaka, bundi, kaputa, čak dvadeset bijelih košulja – kojima me “zarazila” naša šminkerica Slavica Šnur, za mene žena s najviše ukusa. Volim kopirati žene koje imaju stila, i to im kažem. Slavica me zarazila i robusnim motorističkim čizmama, kojih imam nekoliko pari. Do tridesete godine nisam nosila traperice, a sada su mi obvezan dio garderobe. Dok sam bila mlađa, već sam ujutro izgledala kao da sam spremna za večernji izlazak. A sada se bolje osjećam u hlačama, košuljama, sakoima…

Čiji vam se stil posebno sviđa? – Majka svih stilova za mene je Keti Balogh. Nisam njezin tip, ne nosim njezinu odjeću, ali mislim da njezin stil još nitko od domaćih kreatora nije nadmašio.

Kad kupujete garderobu ili cipele, koliko su vam bitne marke? – Nimalo. Imam dizajnerskih predmeta, ali i odjeće s egipatskih tržnica. Jedino mi cipele moraju biti kvalitetne, pa su samim time i skuplje.

Prije dvije godine razveli ste se od fotografa Ivana Cobre Balića, s kojim ste bili u braku jedanaest godina: kako ste se ponovno naviknuli na samački život? – Nedostaje mi komocija, jer u našoj konzervativnoj i licemjernoj sredini ugodnije je živjeti udvoje. Ali shvatila sam da je za mene bolje, iskrenije i pravednije da živim sama. Što razmaženki poput mene nije lako. Trebalo mi je neko vrijeme da se naučim brinuti za sebe. Da, primjerice, sama moram odvesti auto mehaničaru ili organizirati majstore kada se nešto pokvari u stanu, o čemu nikada prije nisam ni razmišljala. Tek sada se divim ženama koje su samohrane majke, za što ja nemam hrabrosti. Mislim da je to u Hrvatskoj jako teško.

B ivši suprug bio je među vašim navijačima u jednoj od emisija Zvijezde pjevaju: znači li to da ste ostali u prijateljskim odnosima? – Prije bih rekla u familijarnim. Moj bivši suprug dugo je bio moja obitelj i ja to ne mogu samo tako izbrisati. Ostali smo u dobrim odnosima, jedno drugom i dalje smo podrška, no ne krijem da treba mnogo truda kako bi se to postiglo. Puno je lakše posvađati se i prekinuti odnose. Mene je bivši suprug na neki način stvorio i pomogao mi u karijeri, a tako nešto se ne zaboravlja. Pozvala sam ga u show da mi da savjet, jer show business je za njega – fotografa i bivšeg rokera – prirodno okružje. Vjerujem njegovim savjetima i procjenama.

U vrijeme razvoda izgubili ste i majku. Kako ste podnijeli taj gubitak? – Smrt majke bio mi je najteži udarac u životu. Za tu bol nitko vas ne može pripremiti. No, s druge strane, smrt je dio života, što nitko od nas ne može izbjeći, i ako se pravilno shvati, iz nje se, unatoč velikoj boli, može mnogo naučiti. Ja sam se suočila sa svim tim spoznajama i trudim se živjeti za trenutak kroz koji prolazim. Ne želim razmišljati o prošlosti, jer je iza mene i ne mogu je mijenjati, kao ni o budućnosti, jer se ona još nije dogodila. Zadovoljna sam što sam iz životnih situacija naučila da su bol i patnja sastavni dio života i što sam se naučila nositi s tim.

Unatoč bračnom krahu, vjerujete li još u ljubav? – Apsolutno. Uvijek i zauvijek. Vjera u ljubav me nikada nije napustila. Nadam se da će ona prava tek doći. Nepopravljivo sam romantična.

Ines Stipetić

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 691 ili se pretplatite na PDF izdanje.