Ponovno na vlastitim nogama

Prostrana soba na trećem katu rehabilitacijskog instituta “Guido A. Zach” u švicarskom selu Nottwillu nedaleko od Luzerna prepuna je plišanih igračaka, filmova, albuma i knjiga. Uz krevet je laptop, zidovi su oblijepljeni brojnim porukama, razglednicama i isječcima iz novina, a među njima se ističe plavi papirić s porukom – Volim te puno, Marc. To je već četiri i pol mjeseca novi dom Sandre Paović, 26-godišnje hrvatske stolnoteniske reprezentativke i olimpijke teško stradale 30. siječnja u prometnoj nesreći u Francuskoj, u kojoj je zadobila frakturu i dislokaciju šestog i sedmog kralješka te ozljedu leđne moždine.

Premda su tada prognoze bile više nego crne te su joj liječnici – nepokretnoj i priključenoj na respirator zbog problema s disanjem – predviđali da nikad više neće stati na svoje noge, Sandra je u sedam i pol mjeseci postigla čudo. Danas sama ustaje iz invalidskih kolica i čvrsto stoji, s lakoćom se iz kolica prebacuje na krevet ili stolac, sama se tušira i pere kosu, šminka se, češlja, služi se laptopom, a posebno je veseli što odnedavno može nožem narezati meso.

Čudesan oporavak Sandra je postigla zahvaljujući dobroj kondiciji, snažnoj volji, rehabilitaciji u jednom od najboljih europskih instituta, ali i ljubavi svojih najbližih. Osim majke Marije i oca Miše, koji su dojurili iz Vukovara čim su čuli za nesreću i ostali uz nju koliko su mogli, Sandri je velika podrška njezin dečko Marc Altermatt (24), švicarski stolnoteniski reprezentativac. Čim mu je Sandrin otac javio za nesreću, Marc je doputovao u Francusku i nije se odvajao od Sandrina bolesničkog kreveta sve dok je nisu skinuli s respiratora. U rodni Basel bi “skoknuo” samo promijeniti odjeću, i ponovno se vraćao u Francusku.

– U osam godina veze imao sam mnogo puta priliku uvjeriti u to koliko je Sandra snažna. Zbog toga sam znao da će uspjeti, da će se oporaviti. U svakom trenutku razmišljao sam samo o tome kako joj pomoći da što prije prohoda – kaže Marc Altermatt, kojeg ni u jednom trenutku nije obuzela malodušnost, niti strah od budućnosti s nepokretnom djevojkom. Obilazio je rehabilitacijske centre diljem Europe, u potrazi za mjestom u kojem bi Sandra dobila najbolju moguću njegu, i tako je saznao za institut u Švicarskoj…

– Nottwill je stotinjak kilometara udaljen od Basela pa Marc dolazi dva-tri puta tjedno. Svaki put uzme moje rublje, odnese ga kući, opere i vrati. Vikendom, kad nema terapija, pomaže mi vježbati: uz mene je dok stojim i hodam pridržavajući se za drvene rukohvate. Igramo i stolni tenis. To je daleko od naših prijašnjih mečeva, kad sam ga pobjeđivala i on se zbog toga silno ljutio, no meni mnogo znači što uopće mogu ponovno uzeti reket u ruku. Doduše, u lijevu, jer mi je desna još preslaba da bih s njome mogla igrati – priča Sandra, koja sa svojim dragim razgovara na engleskom, iako Marc, koji svaki Božić provodi kod Sandrine obitelji, a ljeto na jadranskoj obali, dobro razumije hrvatski.

Znam svoje granice

Sportašica ustaje u sedam ujutro, istušira se i odjene da bi već u osam bila na prvoj terapiji. Ovisno o rasporedu, dan joj počinje vježbama kojima razvija finu motoriku ruku ili, pak, jača mišiće, a potom su na redu različite vježbe za noge. U podne je ručak, potom se malo odmori, a u pola dva opet počinje terapija koja traje do pet sati poslije podne. U šest je večera, a poslije toga, umorna i iscrpljena, odlazi u svoju sobu.

– Nekad sam mislila da su treninzi najnapornija stvar na svijetu, no ovdje se umorim daleko više. Jedva dočekam večer da se ispružim na krevetu i pogledam neki film ili TV seriju. Snimila sam sve sezone mojih omiljenih serijala “24 sata”, “Lost”, “Alias” i “Zakon braće”, koji gledam zbog Wentwortha Millera. Super mi je taj glumac, njegova tri postera imam u Zagrebu. Slušam i glazbu, uglavnom Gibonnija, Olivera Dragojevića, Lukyja, Daleku obalu, Severinu, Ninu Badrić… dio večeri provedem i na internetu, razgovarajući i dopisujući se s brojnim prijateljima – kaže sportašica, čiji su borbeni duh, volja i odlučnost još jači nego nekad na sportskom terenu. Kad su je 30. travnja iz Rehabilitacijskog centra u francuskom Rouenu, udaljenom 150 kilometara od Pariza, dovezli u Nottwill, Sandra je bila u kolicima. U Francuskoj su joj malo ojačala ramena i ruke, no to je bila tek prva stepenica liječenja, priprema za daleko žešće i zahtjevnije vježbe kakve su je očekivale u švicarskom institutu.

– Svjesna sam – kaže – da mnogo toga ovisi o mojoj snazi i motivaciji. Najviše volim vježbati sama, što je u početku smetalo medicinskim sestrama jer su strahovale da mi se nešto ne dogodi. Požalile su se glavnoj fizioterapeutkinji, koja im je objasnila da kao dugogodišnja sportašica imam odličnu koordinaciju te da sama znam do kojih granica mogu ići. Mjesec dana kasnije, gotovo da i nisam trebala njihovu pomoć. Još dok su mi liječnici u Francuskoj govorili da su šanse da prohodam minimalne, imala sam osjećaj da će sve biti u redu. Kad su me skinuli s respiratora, prve su mi riječi bile: “Ja znam da ću ponovno hodati”.

No, malo tko je u to vjerovao. Mjesec dana nakon nesreće, kad je počela samostalno disati i govoriti, u bolnici u Rouenu posjetio ju je Marcov otac Daniel, doktor fizike i kemije. Pokušao ju je pripremiti na mogućnost da će ostatak života provesti u kolicima. Odgovorila mu je da za loše vijesti uvijek ima vremena. “Možda neću biti kakva sam bila prije nesreće, ali znam da ću opet stajati na svojim nogama”, rekla mu je. Kad se vratio kući, Marcu je kazao da je ili nevjerojatna ili, pak, malo luda. Sutradan, dok je Marc bio u vlaku na putu prema Sandri, ona je fizioterapeutu objašnjavala da može stisnuti bedreni mišić na desnoj nozi. Kad je ovaj to vidio, zamolio ju je da pokuša pomaknuti nožne prste.

Prvi kontrolirani pokret – Tada sam imala nekontrolirane grčeve u cijelom tijelu. Kad sam pomaknula palac na nozi, fizioterapeut je bio uvjeren da je to spazam. Sjeo je na krevet, govoreći da ga pomaknem na njegov znak. Poslušala sam ga. I tako deset puta. Kad se uvjerio da je to kontrolirani pokret, bio je sretniji od mene: rastrčao se po bolnici, zvao je sestre, liječnike koji su me operirali… Sljedećih tjedan dana do iznemoglosti sam micala palac jer sam mislila da ako prestanem, više ga nikad neću moći pomaknuti. Sandru još muče jaki grčevi, osobito kad se mijenja vrijeme ili kad u krevetu promijeni položaj. Nakon toga treba joj barem pola sata dok se tijelo smiri i da ponovno usne. Usto, zbog stalnih i jakih bolova u rukama svakodnevno pije tablete. No, u odnosu na kalvariju koju je prošla, to joj se čini kao dječja igra…

– Pet tjedana u sobi za intenzivnu njegu bili su najgori: prva tri tjedna umirala sam od žeđi, nisam se mogla pomaknuti, govoriti… Bilo mi je toliko strašno, a nikome se nisam mogla požaliti jer nisam mogla govoriti. Nisam mogla ni plakati jer sam se gušila od cijevi koje sam imala u ustima i nosu. U nekim sam se trenucima pitala jesam li uopće živa, a i danas još imam osjećaj kao da se sve to događalo nekom drugom – govori Sandra.

Prije nekoliko tjedana liječnici su joj savjetovali da počne izlaziti izvan instituta. S Marcom se dogovorila da vikend provede s njegovom obitelji u Baselu, no kad je sjela u automobil, uhvatila ju je panika. Prisjetila se prometne nesreće u kojoj je stradala, potom neugodne vožnje malim kombijem iz Francuske u Švicarsku…

– U tom kombiju, ležeći na krevetu, provela sam dvanaest užasnih sati. Bilo me strah, osjećala sam se loše, tresla me zima, a grijao me veliki plišani pas Cezar, kojeg su mi u bolnicu donijele stolnotenisačice jednog francuskog kluba. Sada je uz mene bio Marc, uz kojeg se uvijek osjećam zaštićeno, no svejedno sam umirala od straha. Stalno sam mu ponavljala da vozi sporije, a nije vozio brže od sto na sat. Kad bi pretjecao, držala bih se za sjedalo s obje ruke, a cijelim putem gotovo da nisam treptala – u strahu da ne zaspim. Kod njegovih smo bili već nekoliko puta, no vožnja me još jednako plaši – priča Sandra Paović, koja s Marcom planira zajedničku budućnost. Vjerojatno u njegovu rodnom gradu, u kojem on uskoro treba magistrirati ekonomiju i zaposliti se. Sandra će u Nottwillu ostati do 23. prosinca, a onda će se vratiti u Hrvatsku.

– Možda će zvučati čudno, ali Marc i ja sada funkcioniramo još bolje nego prije. Prije moje nesreće stalno smo bili na put, u stresu, dogovarali se za susrete između turnira… Sada je neprekidno uz mene, bodrio je moje roditelje, smirivao ih. Kad bih u bolnici otvorila oči, bio je tu, masirao mi ruke, noge… Oduvijek je vjerovao u mene, i dok sam se natjecala, i sada. Kad bih imala težak meč, govorio mi je “Nemoj se predati, ti možeš sve”, a te mi je riječi ponavljao i dok sam bespomoćna ležala u bolnici – priča Sandra Paović.

Nema odustajanja Kad je Marc čuo koliko će stajati njezin oporavak u čuvenoj klinici u Nottwillu, znao je da njezini roditelji to ne mogu platiti. Kontaktirao je s brojnim stolnoteniskim savezima i zamolio ih za pomoć. Stolnotenisači su skupili oko 120.000 eura. A Hrvatski olimpijski odbor i Hrvatski stolnoteniski savez pokrenuli su veliku humanitarnu akciju Sandra, ti to možeš!, kojom je u travnju skupljeno 2.078.375 kuna, iznos dovoljan za njezino liječenje.

– Doživjela sam groznu nesreću, ali i mnogo sreće nakon toga. Toga se sjetim svaku večer: jer, da nisam u ovom centru, pitanje je koliko bih se uopće uspjela oporaviti. Ovdje sam zaštićena, vidim samo svoj napredak i zadovoljna sam, mislim da mogu sve. A onda iziđem u stvarni svijet i vidim da više ništa nije kao prije. Ipak, ne odustajem. Zbog sebe, Marca, svih dragih ljudi koji su mi pomogli. I ako jednog dana stolni tenis i zaigram na paraolimpijadi, to sigurno neće biti u kolicima. Lopticu mogu prebacivati jedino – stojeći.

Snježana Dragojević Harapin