Potražite savjet iskusnijih

Često se znam upitati ima li uopće žena kojima se doista može vjerovati kad kažu da se ne žele udati. Jer, kad dođu u određene godine, one koje se nisu još udale, postaju živčane, ništa im nije po volji, “bljuju vatru” na one koje su se “udomile” i ne shvaćajući da ni tima ne cvjetaju ruže. Ali, kažu da čovjek želi uvijek ono što nema. To mi se čini prirodnim, pa čak i onda kad brak ne traje ni toliko koliko je potrebno da se “krevet ohladi”. Uvijek sam se slatko smijala jednoj svojoj rođakinji koja bi znala reći – bolje je biti i raspuštenica, pa makar bila u braku dan-dva, nego biti “stara frajla”. Jer stara frajla kod nas je nešto pogrdno, nešto neuspješno, nešto što je “čak ružno i za čuti, a kamoli se obreti u toj ulozi”. No, i to treba reći, kod nas je taj pojam vezan i uz žene koje su imale dugotrajne veze, samo što nisu bile “registrirane”, što je čista glupost, pa ma tko kako gledao i na taj “komad papira”.

Atih “starih frajli” kao da se svi zaziru. Pa nekad čak i ja jer ako je itko pobornik veze, onda sam to ja. Meni je normalno da je ima žena, ali bome i muškarac. Jer, čovjek je društveno biće i ne može, ili barem ne bi trebao, živjeti sam. Iako to ne mora podrazumijevati baš i bračnu vezu. Ja sam u jednoj vezi, a nije to bio brak, bila sretnija nego u moja dva braka. Voljela sam bez ograda, pa čak mi nije bilo toliko važno hoćemo li se vjenčati. Doduše, bilo je tu zapreka, ali da sam baš inzistirala, možda bih i u tome uspjela. No, iako ja imam specifičan pogled i na brak i na muškarce, ja ne bih mogla biti sama. Nikad, bez obzira na to u kakvoj vezi bila. Konačno, samo veza, pa ma koliko ona trajala, čini i muškarca i ženu – doista potpunim. Ipak, uvijek se pitam zašto ženama komad papira znači više od bilo čega drugog – i to ma kakvog stupnja obrazovanja bile i odakle potjecale. Da to barem djelomično shvatim, pomogla mi je Leona. A tad kad je ulazila u brak, bila je u godinama koje već neki smatraju čak prezrelim za brak. Leona i Marko su se voljeli više od dvije godine. I sve je u toj vezi “štimalo”.

Vodili su ljubav skoro svakodnevno, uživali su jedno u drugom i, naravno, u seksu. Bili su, barem se tako na van činilo, par za “oglede”. Mladi, uspješni, dragi, lijepi, pametni i što nije nevažno – čak i dobrostojeći. Sastajali su se kad su jedno drugo poželjeli, a željeli su se često. A onda je Leoni nešto zavrtjelo glavom. Svi su oko nje bili oženjeni, mnogima su već i djeca skakutala oko “skuta”, a kad je i zadnja prijateljica iz njihovog društva otišla pred oltar, i ona je pomislila kako bi se ona i Marko ipak trebali vjenčati. Ali ne samo zbog papira nego i zato što je ona željela djecu, a u sredini u kojoj je odrastala, rođenje djeteta značilo je drugačiji način života, pa i neku ozbiljnost. A ozbiljnost se najprije shvaćala kroz instituciju braka. Ni njezini ni Markovi ne bi mogli zamisliti da im se rodi unuče kao “kopile”.

Očito ni Marko nije imao ništa protiv braka. I nije prošao ni mjesec dana, a oni su klečali pred oltarom. Sve je bilo toliko pompozno da je na trenutke nalikovalo na bajku. Bijela haljina, Crkva sv. Ante, oltar okićen bijelim ružama, djeveruše u svijetlim haljinama, tisuće latica kojima su ih posipali prilikom izlaska iz crkve. Sretni oni, sretni roditelji, oduševljeni prijatelji, a i dijete je već bilo na putu! Aonda se i kod njih potvrdilo – da je “sreća lijepa samo dok se čeka”. Jedno je ljubovati, dolaziti nekome onda kad ga se poželiš, kad ti je sve u “valceru”, a drugo je kad si svaki dan s njim, kad ga upoznaješ i “s one druge strane”. Nimalo romantične, s prljavim gaćama i smrdljivim čarapama pokraj kreveta. Ili što može biti još gore, mada tako ne izgleda, ako je izabranik prepedantan, ako broji minute koliko je svjetlo upaljeno bespotrebno, ili koliko se vode potroši ako slučajno imate vlastiti vodomjer. Užas i jedno i drugo! I moglo bi se reći da su prve nesuglasice počele već na medenom mjesecu.

On se već tada pokazao kao obična prznica. Sve mu je išlo na živce, od hotela do ljudi u njemu, a neprestance je prigovarao i posluzi. Čak i ovdje moralo se sve odvijati prema njegovoj zamisli. Išlo je to čak dotle da je Leonu bilo sram zbog njegovog ponašanja. No, ono najgore tek je slijedilo. Bolesno pedantan, još više tako organiziran, najprije joj je bio smiješan, a onda joj je sve više išao na živce. Ali, još joj se ništa nije činilo alarmantnim. Sve je to tumačila još nesnalaženjem, “pipanjem bila jednog i drugog”, i vjerovala da će sve kad-tad doći na svoje, da će se negdje već naći. Ali ništa od toga! Njegova pedanterija je prelazila u bolest, njegova silna organizacija pretvarala se u dezorganizaciju, i svađe su bile sve češće. Leoni se činilo da to nije čovjek kojeg je voljela, da je to luđak kojem treba liječenje. A kad se rodilo dijete, nije se ništa izmijenilo. Opet je nastavio planirati, stvarati nešto u svojoj glavi što je samo njemu bilo znano. Dijete je trebalo u sekundu kad je on odredio jesti, mijenjale su mu se pelene po nekom redu koji je opet on odredio, a kad bi se nešto poremetilo, ispaljivao bi takve “rafale” na nju da ju je to najprije dovodilo do plača, a onda mu je počela vraćati istom mjerom.

Nije mnogo nedostajalo da ne bude i fizičkog obračuna. Inače, bio je divan otac, obožavao sina, a što se tiče nekih poslova, pa čak i onih u kuhinji, radio je jer je opet smatrao da on to radi najbolje. Prvi ozbiljan konflikt ipak je nastao kad je odbila roditi drugo dijete, jer je već tad pomišljala na rastavu. I tad je nastao pakao. Leona je počela vjerovati da sve to proizlazi iz njegove ljubomore i nesigurnosti koju je dosad vješto prikrivao, i da inzistiranjem na drugom djetetu želi se “osigurati” da ga neće ostaviti. Aona je o tome sve ozbiljnije razmišljala. I neodlučna ipak što da učini, jedan dan se pojavila kod mene. Tražila je savjet, ali vjerojatno nije baš bila oduševljena onim što je čula – rastava ni slučajno!

U jednom trenutku našeg razgovora bila je toliko ljuta da mi se učinilo da će se dići i otići. Jer, ona je najvjerojatnije mislila da ću ja “držati njezinu stranu”. Iako sam bila iznenađena onim što mi je ispričala, iako sam znala da joj nije lako, ipak sam s dozom opreza rekla joj nešto što mi se činilo u tom trenutku važnim: Da nije forsirala na braku, da je malo razmislila, da je čak pristala s njim živjeti u zajedničkom kućanstvu bez vjenčanja, sve bi najvjerojatnije drugačije završilo. A na tu moju izjavu, ona je upitala, znatiželjno – kako.

Možda bi shvatila već nakon nekog vremena da se Marko ponaša glupo, da je tjera da radi ono što ona niti želi, niti zna, niti hoće, i sve bi došlo na svoje. Ovako neka sve učini da se ipak ne rastaje. Jer, ona očito brak želi, ona ne može živjeti sama, a sad je tu i dijete koje treba oca, pogotovo muško dijete. A ako se ponovno uda, a sama kaže da i za to postoji mogućnost, stvorit će si nove probleme, a pitanje je neće li i taj drugi imati nešto što će je opet dovoditi do ludila, s tim da će sad tu biti i dijete. Kad je odlazila od mene, znala sam da sam joj dala misliti, ali nisam baš bila sigurna u konačnicu. A onda sam ih slučajno srela nakon go-dinu dana na jednom primanju.

Izgledali su, barem opet prema vani, sretni. Izbjegavala se čak i susresti sa mnom nasamo. Meni je to bio dobar znak. Sve ono što mi je ispričala za nj ili je nestalo, ili ga je prihvatila takvog kakav jest, ili je istina negdje na sredini. Što jest da jest, smirilo se, ona je ostala s njim, a dijete je imalo oca. Ponekad treba potražiti savjet i drugoga.