Pozdrav lastavica

Željela sam vas pitati može li čovjeka i životinju do te mjere vezati ljubav i odanost da se to čini neshvatljivim? Nisam sklona “nadnaravnim” stvarima, ali ovo što se dogodilo prije dva mjeseca, ponukalo me je da o tome razmišljam. Naš pas Lux svakoga je dana ispraćao moga muža na vratima, veselo lajao i pružao mu šešir. Jednoga dana skočio je na vješalicu, skinuo s nje šešir i cijeloga ga razderao. Moj je muž ljutito izašao iz kuće.

Nekoliko sati kasnije, nazvali su me iz bolnice: pregazio ga je auto i nanio mu dosta teške ozljede. Dok je moj muž dva mjeseca ležao u bolnici, Lux je jedva nešto jeo i bio je sklupčan u kutu sobe. Zalajao je tek kad se moj muž vratio kući iz bolnice. Ima li neke povezanosti između čudnog Luxova ponašanja i nesreće koju je doživio moj muž? Je li ga htio upozoriti i prisiliti ga da ostane kod kuće? Prošlo je nekoliko mjeseci i nas dvoje otputovali smo u Rim, što smo jako željeli. Sjeli smo u park na klupu da se odmorimo. Nešto dalje od nas, gotovo blizu naše klupe, slučajno sam čula razgovor dviju žena jer su dosta glasno razgovarale, a ja sam dobro znala talijanski. Naćulila sam uši, jer je razgovor bio baš o životinjama. Evo te priče. Vjerujem da će vas zanimati: Na prozor sobe gdje je stanovao kapetan u mirovini, svakoga su dana slijetale lastavice. Doletjele bi ujutro prije nego što bi izašlo sunce, i stajale ondje sve dok starčeve ruke ne bi otvorile prozor i prosule mrvice kruha. Onda bi odletjele.

Kad su nastale jesenske hladnoće, gomile lastavica sjele bi na dovratak i cvrkutale: bio je to njihov pozdrav prije nego što su odletjele u daleke zemlje na jug. U proljeće bi se opet vraćale i sjedale samo na prozorsku klupčicu staroga vojnika. Nikad nisu pogriješile: slijetale su samo na njegov prozor. Lastavice su poznavale sve navike staroga kapetana. Oko deset ujutro izlazio bi u park da se malo prošeće, a lastavice su ga već čekale na livadi pored klupe na kojoj je običavao sjediti i čitati.

Kad je obolio, na prozorskoj klupčici njegove sobe izmjenjivale su se straže lastavica, kao da su osjećale bolest svoga prijatelja. A kad je smrt pokucala na vrata staroga vojnika, nestale su. Dva dana kasnije, mrtvački lijes s njegovim tijelom bio je izložen u predvorju zgrade. Lastavice koje su tajanstveno nestale, dolazile su u jatima i sjedale na lijes. Neki ljudi pokušali su ih otjerati, ali uzalud. Osobe koje su pratile staroga vojnika do posljednjeg počivališta, vidjele su velika jata lastavica kako lete nebom za vrijeme sprovoda, poput počasne straže. Letjele su visoko nad lijesom. Tek tada su bučno odletjele. Nitko ih više nije vidio oko zgrade u kojoj je stanovao starac, niti su slijetale na tratinu pored klupe na kojoj se on odmarao.

Matilda G.

Nobelovac Charles Richet je vrlo jasan:“Unatoč čudesima napretka, ipak se ne može objasniti porijeklo nekih neobičnih fenomena u ljudskoj povijesti. Ti fenomeni postaju sve rjeđi, jer se čovjek stalno udaljuje od prirodnih zakona…” Doista se ne može objasniti toliko stvari, čak ni Lux i lastavice.