Premijera dokumentarca

Duhovit film “Što sa sobom preko dana”, najnagrađivaniji hrvatski dokumentarac (goEast Film Festival, Grand Prix Dana Hrvatskog Filma, Oktavijan na DHF, Srce Sarajeva na Sarajevo Film Festivalu), do sada prikazan i na prestižnim svjetskim festivalima (Montreal, Sao Paolo, Kalkuta, Prizren, Motovun, Ljubljana), uskoro dolazi u hrvatska kina – u redovitu kinodistribuciju kreće 20. 3. 2008, a svečana premijera zakazana je za utorak, 18. 3.

Zanimljiv dokumentarac je priča o trojici lepoglavskih zatvorenika – Tulji, Makiju i Zanetu, osuđenima na duge zatvorske kazne. Svoje zatvorske dane, osim izvršavajući svakodnevne obveze, provode pripremajući kazališnu predstavu prema Shakespeareovim motivima. Redateljica Ivona Juka iznimno vješto pronalazi put do njihovih unutarnjih svjetova otkrivajući nam pritom njihove emocije te senzibilno i ljudsko lice osuđenika. Mlada redateljica, koja je već gostovala na mnogim festivalima s filmovima “Plavi Pony” (kratki dokumentarni, 2005.), “Dobrodošao kući, brate” (kratki dokumentarni, 2005.), “Smeće” (kratki igrani, 2004.) te “Zaustavimo trgovanje ljudima” (kratki namjenski, 2004.) uoči kinopremijere ispričala nam je kako se snalazila među zatvorenicima u Lepoglavi.

Kako ste se osjećali kao žena među zatvorenicima? -Dugo je trajalo prije nego što sam dobila dozvolu za snimanje u zatvoru. Dok sam čekala dozvolu za snimanje, pripremala sam se koliko sam i kako sam mogla. Razgovarala sam s penolozima, sociolozima, socijalnim radnicima, bivšim osuđenicima koji su na slobodi i dosta su me plašili prije snimanja. Govorili su mi kako se trebam ponašati, kako im ne smijem prići na bliže od metar i pol, kako se trebam ponašati u slučaju otmice (jer to je, navodno, moguće kod osuđenika s visokim kaznama) itd. Do te mjere su me plašili da sam se čak prije snimanja pitala što ću s njima ako su zbilja takve zvijeri, jer nisam htjela raditi senzacionalistički film o nasilju u zatvoru. Nasreću, ništa od toga nije bilo istina. Već u prvom kontaktu s njima namjerno sam prekršila pravilo od „metar i pol“. Prišla sam im kao bilo kojem čovjeku o kojem bih željela snimiti film. Oni su ljudi, sa svim svojim manama i vrlinama, i ponašaju se normalno u normalnom kontaktu. Više sam neugodnosti doživjela na raznoraznim snimanjima na slobodi, gdje vas n.pr.netko želi tući zbog parkirnog mjesta, nego u zatvoru. Ljudi imaju strašne predrasude što se tiče zatvora. Mediji su prilično zaslužni za takvu sliku o zatvorenicima. U filmovima ih prikazuju ili kao romantične pokajnike, što je posve ljigavo i neistinito, jer da je to istina, ne bi bilo kriminala, svi bi se pokajali u zatvoru, a istina je da su većina zatvorenika recidivisti, već drugi ili treći put u zatvoru. Ali, isto tako nije istina da su zvijeri koje se svako malo tuku, siluju i ubijaju kako ih prikazuju američki filmovi, jer da je opet to istina, malo tko bi izašao iz zatvora živ. To je pogotovo glupost, jer u zatvorima postoji strog i jasan sistem ponašanja. Zatvor je više tužno nego zvjerski opasno mjesto. A ja sam se trudila napraviti i duhovit film, jer ne vjerujem u tragediju bez komedije i obrnuto. Uostalom, i život je takav, prepun amplituda.

Koliko vremena ste proveli snimajući u Lepoglavi? -Četiri dana u Lepoglavi i jedan dan u “Gavelli”, dakle film je snimljen u pet dana. Često me pitaju kako tako kratko, a ja mislim da je to sasvim dovoljno. Inzistiram na dobroj pripremi, a kad je svima u ekipi jasno što i kako rade, onda nema potrebe da snimanje traje dulje.

Kako ste uspjeli ostvariti kontakt sa zatvorenicima koji je rezultirao otkrivanjem njihove intime pred kamerama? -Režijom. Nije to ostvareno kontaktom, već režijom. Znam da ovo možda neće biti simpatičan, niti popularan odgovor, ali je iskren. Režija je uvijek manipulacija, u igranoj formi dogovorena i “javna”, a u dokumentarnoj skrivena. Zato u dokumentarnoj formi volim raditi afirmativne priče, kad već manipuliram sa stvarnim ljudima, onda iz toga želim izvući pozitivno. U današnje vrijeme, kad smo neprestano okruženi skandalima, provokativnije je raditi afirmativne priče. I teže ih je napraviti, a da se ne klizne u patetiku ili dociranje.

Što mislite o stanju hrvatskog filma, koliko pratite recentnu produkciju ? -Opet se bavim svojim primarnim interesom, igranom formom. Zanimljivo je da me filmaši vani znaju isključivo po studentskim kratkim igranim filmovima “Smeće” i “Editing”. Zbog studentskih igranih redovito dobivam pozive Europske Filmske Akademije na njihova događanja i oni mi pokrivaju sve troškove, što ne rade ni svojim redovitim članovima. Sretna sam zbog njihove brige i pažnje, te što su me odabrali i uvrstili među one mlade autore čiji rad prate. Neki dan sam dobila mail iz Europske Filmske Akademije, interesiraju se kako napreduje scenarij za dugometražni igrani film. Stalo im je da se nastavim razvijati kao autor u smjeru onoga što su vidjeli kao moje studentske igrane uratke, i to mi izuzetno znači, tim više što dolazi od uglednih filmaša. Lijepo je osjetiti da netko računa na tebe, to je poticajno. U našoj sredini nitko se ne trudi oko mlađih autora. Cijenim Budisavljević, autore Direkta, Puhovskog, Krelju i još neke druge.

Što očekujete od kinodistribucije svojeg filma, tj. što mislite, kakav će biti odaziv publike? -Publika ima predrasudu prema hrvatskom filmu kao nečemu dosadnom i nezanimljivom. Jasno je otkud takav stav, na žalost, bilo je loših filmova koji su napravili antireklamu hrvatskom filmu i sada nije nimalo lako privući ljude u kino. „Što sa sobom preko dana“ je, prema mišljenju kritike i publike na festivalima, izuzetno duhovit film iako se bavi teškom temom. Razlog što smo uopće krenuli u distribuciju je upravo publika u sklopu festivala koja je svuda u svijetu reagirala isto. Od Montreala, Brazila, Kalkute do Motovuna – ljudi su nas pitali gdje film mogu pogledati opet, govorili da bi ga preporučili prijateljima, tražili nas dvd, smijali se na onim mjestima u filmu na kojima smo željeli da se smiju i šutjeli na mjestima na kojima smo očekivali da šute. Divno je osjetiti da film dopire do gledatelja, koncentraciju i znatiželjno isčekivanje. To je zbilja uzbudljivo, zato ne razumijem one koji tvrde da ih ne zanima publika. Pa, film je namijenjen publici. Na žalost, nemamo dovoljno novca da ga izreklamiramo, a hrvatskom je filmu potrebnija reklama više nego bilo kojem drugom. Naš distributer Blitz je pokazao više širine i smisla za hrvatsku kulturu nego neki koji rade u kulturi. Slažem se i s izborom mojih producentica iz 4FILM-a da se ide u Cinestar, iako su se neki, koji se bave kulturom, zgražali nad njihovom odlukom. Čemu taj elitistički stav? Takav stav također ne pridosi popularizaciji hrv. filma, već nas zatvara u sve uže i uže krugove, kao neku sektu. Možda nećemo napraviti mnogo, ali barem se trudimo i možda će onima koji dolaze iza nas biti lakše. Da je prije našeg filma bilo nekoliko hrv. dokumentaraca u distribuciji, sigurno bi i mi imali više gledatelja. Blitz je naš film prepoznao kao dobar domaći proizvod i uvrstio ga u svoju distribuciju. Ovo je prvi dokumentarni film koji Blitz distribuira i baš dobro što će hrvatski dokumentarac igrati među američkim blockbusterima.

Možete li nam opisati svoje buduće projekte? -Spremam se za dugometražni igrani film. Radi se o suvremenoj, urbanoj priči. Dosta mi je seljačkih priča iz Hrvatske i okolice. Nemam ništa protiv seljaka, naprotiv, samo se čudim kako naši autori koji su odrasli na asfaltu, prodaju priče o selu, koje su, valjda, posjetili u nekoliko navrata kad su išli didi i baki. Još više me čude oni koji im takve priče odobravaju na natječaju za film i za koga misle da su ti filmovi namijenjeni. Ne vidim našu sredinu kao ruralnu, niti orijentiranu prema takvim temama.

Gordana Kolanović