Prevara nije razlog za rastavu

Pisala sam već o svim mogućim vezama, od onih koje traju jednu noć do onih za koje mislimo, ali samo mislimo, da su vječne i neuništive. I ponovit ću ono što sam cijeli život govorila – ništa nije vječno!

No, tvrdim da svaka od tih veza na nama ostavi barem neki trag, pa čak i one koje bismo, iz raznoraznih razloga, željeli zaboraviti. Neću ni reći da ne vjerujem u brakove gdje su muž i žena vjerni jedno drugome, ali tvrdim da to nije u velikoj većini i da samo iznimke potvrđuju pravilo. Konačno, ne mislim da je vjernost, onakva kako je shvaća većina žena, a dabome i muškaraca, nešto što je preduvjet za idealan brak. Ili to barem nije prema mom shvaćanju.

Poznavala sam ljude koji su doista bili vjerni jedno drugome, ali nikad se ne bih ni s jednim od njih mijenjala ni za jedan dan života. Jer, u braku za koji se govorilo da je primjer, bilo je svega i svačega – najviše onih sitnih podbadanja koje ja ne bih mogla izdržati. Radije i prevara, nego sitničarenje koje, što je veza dulja, još je napornije. Jer, ja naprosto nisam takva osoba.

Ne bih voljela da netko pomisli da sam ja protiv bračne vjernosti, ali prevare se ne bi tako zvale kad bi oni koji ih čine – bili slobodni. Ja sam za onu vezu koja dok traje, i dok ima smisla, treba biti ispunjena povjerenjem, a kad ono nestaje, takvu vezu treba kidati.

No, danas se želim osvrnuti na jednu pojavu koja nije rijetka, a preko koje se sve češće prelazi, pa čak i onda kad je ona bila javna i kad se dešava javnim osobama – na prevaru u braku. Postavlja se uvijek jedno jedino pitanje – što činiti kad se ona desi jednom od bračnih partnera. Možda ću opet imati oponenata, ali ja znam što bih učinila, sad u ovim godinama – ako bi mi bilo stalo do muškarca – ništa. No, postoje i dalje pitanja – napraviti se da ništa ne znate, raspraviti zašto se to desilo, vratiti istom mjerom ili se rastati. Ovo zadnje, tek da odmah kažem, neka doista bude zadnje.

Sve ovisi o situaciji, o vašim odnosima, o čovjeku koji je to učinio, ali prije svega svatko treba preispitati i sebe. Što mu je bilo, i zašto je tražio nešto izvan braka.

Ja znam, ali opet iz vlastitog iskustva, da dolazi do zasićenja u svakoj vezi, i kad se u tim momentima nađe netko uz nas, ili muškarca, tko uspije zapaliti iskru, počne sve “frcati na sve strane”. I sad postoji opasnost da se “vatra rasplamsa”. Možda je, kako kaže jedna moja prijateljica, najveća sreća ona koja se desila njoj – i ona i muž su imali vezu u isto vrijeme za koju nisu znali, i sve je završilo sretno. Ali, ni s tim ne mogu računati svi bračni partneri. Uvijek se ponovno vraćam jednoj priči koju sam pročitala u jednim francuskim novinama, a sve se, navodno, događalo u Italiji.

I nakon dvadeset godina braka Mariana je bila vrlo zadovoljna. Bilo joj je četrdeset godina, imala je dvoje krasne djece, i muža koji je dobro zarađivao i, činilo se, bio s njom sretan. Čuvala je svoj brak, ali, tu i tamo, priuštila si je koju avanturicu. Kao i svaka pametna žena! Uvijek je, međutim, pričala kako je zaljubljena u svoga muža. Kako je on mnogo putovao, ni on nije bio bezgrešan. I on je sebi povremeno priuštio “malo skretanje”, ali se nikad nije htio nigdje vezati jer je obožavao svoj dom, volio svoju ženu, za koju je bio uvjeren da ga nikad nije prevarila. Živjeli su u jednoj divnoj kući u Veneciji, koja je uvijek bila dom i prijateljima kojih nije bilo malo.

Mariana je bila vesela, okupljala je oko sebe društvo, a ono što ju je uvijek posebno radovalo – bio je karneval. Znala bi reći da se jedino tada, pod maskom, čovjek osjeća – slobodnim. Nijedan, stoga, nije propustila.

Muž kao i svaki – nije u svojoj taštini ni pomislio da bi ga itko drugi “mogao zamijeniti”. I onda se desilo ono što se može nazvati slučajnošću, pa čak i sudbinom, kako je to opisao novinar. Mariana se maskirala u sobaricu, i puna znatiželje završila na ulici. Uživala je jer je bila okružena mladim ljudima, neopterećenim kao što je bila i ona. Oko ponoći na Markovu trgu prišao joj je jedan maskiran muškarac. Činilo joj se kao da je pred njom stajao sam – vitez. Onako visok, iza maske su mu se nazirali tek zubi. Iako mu nije mogla odrediti godine, pokreti i spretnost kojom se probijao kroz masu govorili su da nije ni star. Kako je i on bio sam, počeo ju je zanimati, ali i on je nju odmah uočio. Prišao joj je kao da se poznaju godinama, naklonio se onako kako je vidjela tek u filmovima, i pozvao je na piće. Da li pod utjecajem noći, atmosfere koja je vladala na ulici, ali ona je ponudu prihvatila.

Bila je to, poslije pića, i ponovnog izlaska na ulicu, plesa koji ju je oduševio, noć koja je obećavala. I, malo-pomalo, najprije stisak jači od običnog, pa poljubac u kosu i, ni sama ne zna kako, ali završili su ondje gdje je poslije svega bilo i za očekivati – u krevetu. U tom kratkom poznanstvu i vremenu uspio joj je reći da je oženjen, ali da ga ništa i neće i ne može spriječiti da se ovu noć provede.

Kako je i ona mislila slično, kako joj je jedino bilo stalo do seksa, zaboravila je na “moral” i oni su obreli u njezinoj spavaćoj sobi.

Ali, nije sve išlo kako su planirali. Odjednom je osjetila da su poljupci sve mlači, a kad su prestali, prestravila se. Ljubavnik se i prije ičega – onesvijestio. Onako gol-golcat, i da nije bio u dubokoj komi kako je ona mislila, izazvao bi jezu, a ovako nije znala što da čini.

Najprije je bio u njezinoj kući, a potom u stanju koje je bilo užasno. Nije uopće znala što da radi. Jedva da se ikoga sjetila koga bi zvala u pomoć. Prva joj je na pamet pala sestra. Shvativši da se nešto zbiva, ova se našla u njezinoj kući u trenu. Nekako su ga njih dvije i odjenule i, sasvim nemoralno i neprilično, izbacile na ulicu.

Čini se da je to bila njegova sreća. Počelo je kišiti, i valjda je to pridonijelo da počne dolaziti k sebi. Ali i da shvati, veoma brzo, gdje je sve zapelo i na koji ga je način ta nepoznata žena izbacila na ulicu. Mogao je, kako je zaključio, i ne probuditi se. Oporavljao se polako, ali kad je bio dovoljno snažan da je potraži, učinio je to, i to na ne baš ugodan način za Marianu.

Održao joj je lekciju koja joj je govorila mnogo. Često, kako joj je rekao, o moralu sudimo pogrešno. Nije nemoralno što se poželjela s njim seksati, barem je on tako shvaćao, ali je neprilično, u najmanju ruku, što ga je gotovo ubila.

Bilo joj je istovremeno i drago i užasno što mora slušati ono što nije baš najugodnije. Ali, kako joj je on rekao – mora biti svjesna posljedica svojih postupaka. Jer, da je on bio kao ona, najprije bi je tužio, a potom sigurno sve rekao i njezinu mužu.

Zašto o ovome pišem, možda će se mnogi pitati? Zato što sam uvijek prezirala navodni “građanski moral”. A pod tim sam podrazumijevala sve one “svetice”, kakva je, uostalom, bila i Mariana koje sebe i svoj brak predstavlja svetinjom, a bez da trepne bila bi u stanju uništiti čovjeka.

Iako nisam čula da se nešto slično desilo i kod nas, ništa nije isključeno. Jer, tko se igra s vatrom, taj se i opeče, i tko toga nije svjestan, neka se ne upušta u avanture.

Nikad nisam bila licemjerka, nikad nisam propovijedala kako se tko mora ponašati jer sam držala da je to stvar pojedinca, ali postoji nešto što se zove ljudskošću – nikome ni u kojoj prilici ne treba raditi o životu, pa čak i onda kad smo mi, i to ne životno, ugroženi. Jer, što znači jedna prevara, ako se to tako može nazvati, prema ljudskom životu? Uostalom, ništa se sa životom i ne može mjeriti. Najmanje preljub, kako se to običava nazvati.