Prijateljice iz slavonske ravnice

Snimajući serijal “Stipe u gostima”, Suzana Nikolić (44) i Ksenija Marinković (43) nisu morale mnogo glumiti. Ideje za interpretaciju uloga dviju prijateljica – frizerke Lane Ivić i zagrebačke milostive Nede Šoštarić – često su crpile iz vlastitog prijateljstva, koje je započelo još u studentskim danima. Suzana i Ksenija, naime, nerazdvojne su već 25 godina, otkako su se upoznale na prijamnom ispitu za studij glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti.

Danas su kolegice i u zagrebačkom kazalištu ZKM, čije su stalne članice, a Suzana Nikolić uz to predaje scenski govor na Akademiji. Dok je u popularnom TV serijalu njihovo prijateljstvo često na kušnji (jer milostiva stalno naglašava svoj “bolji položaj” u odnosu na frizerku), u njihovom privatnom odnosu nema podbadanja. Osim ako nije riječ o delikatnoj temi iz njihove branše… Nadmećete li se i u privatnom životu ? Suzana: Davno smo preboljele dječju bolest profesionalne ljubomore. No, moram spomenuti da je Ksenija uvijek dobivala veće i bolje uloge od mene… Ksenija: Ne slažem se. Suzana je dobivala odlične uloge, pogotovo na filmu. Za razliku od nje, dobitnice Zlatne arene za sporednu ulogu u filmu “Tri muškarca Melite Žganjer”, ja sam na velikom platnu glumila slučajne prolaznice, delinkventice i prostitutke. Povjeravate li se jedna drugoj? Ksenija: Mi smo slavonske darkerice, ja sam rođena u Virovitici, a Suzana u Županji, što znači da smo u povjeravanju nezaustavljive. Pričamo nadugačko i naširoko, a priča se proteže do sedmog koljena… Zbog obilja “materijala” koji možemo iskoristiti jedna protiv druge, zaključila sam da je bilo dosta povjeravanja. Suzana: Prekasno sam shvatila kako nije dobro da Ksenija toliko toga zna o meni…. Kako to mislite? Suzana: Proljetos smo imali tulum kojim smo proslavili završetak snimanja druge sezone serijala “Stipe u gostima”. Zaružili smo dokasna, redatelj serijala Ognjen Sviličić u jednom je trenutku zasvirao gitaru s bendom koji nas je zabavljao, a Ksenija i ja smo plesale. Bilo je prekrasno dok me moja prijateljica nije neugodno iznenadila: počela je oponašati kakva sam bila na prijamnom ispitu za glumu… Svi su umrli od smijeha, a meni je bilo neugodno. Ksenija: Sad mi je jasno da to nisam smjela učiniti. Ispričala sam se Suzani već stotinu puta. Što u vama izazva nesigurnost? Suzana: Nesigurna sam kad osjećam da se nisam dovoljno pripremila za posao – bez obzira je li riječ o kazališnim probama, snimanju TV serijala ili predavanju za studente na akademiji. Velika sam štreberica i nesigurna sam ako se ne oboružam svim potrebnim profesionalnim alatom. Nesigurna sam i zbog minusa na tekućem računu. Ksenija: Osjećam se nesigurno u društvu ljudi koje ne poznajem ili kad ne znam što se oko mene događa, a osjećam da se nešto zbiva. Nesigurna sam kad nešto zabrljam: odmah priznajem što sam učinila, da se riješim muke.

Vode li vas kroz život osjećaji ili razum? Suzana: Osjećaji. No, to se trudim mijenjati. Treba znati kad je bolje slijediti razum, a kad poslušati srce. U tome sam sve bolja jer sam poslušala savjet supruga Enesa Midžića, koji mi već četrnaest godina, koliko smo u braku, govori da ne prenagljujem s odlukama i reakcijama, da pričekam, prespavam… Ksenija: Kad me nešto uzruja, pričekam točno sedam dana prije negoli bilo što učinim ili kažem. Tjedan dana je dovoljno da prođu sve faze ljutnje i da se prestanem žestiti kad pomislim na situaciju koja mi je zasmetala. Kad osjetim da sam se ispuhala i da znam što hoću, donosim odluku.

Koje su najteže odluke što ste ih donijeli u životu? Suzana: Kad je našoj kćeri Ani bilo godinu dana, suprug i ja morali smo odlučiti o njezinom odlasku na operaciju ugradnje umjetne pužnice. To nam je bilo najteže jer smo umjesto djeteta donosili odluku o nečemu što će utjecati na njezin cijeli život. Nakon operacije uložila sam mnogo vremena i truda u vježbanje govora s kćeri, a u prvih devet mjeseci Ana se izražavala tek samoglasnicima. Prepala sam se da će to trajati cijeli život. Međutim, dogodilo se nešto zanimljivo. Upravo su riječi postale Lanin kreativni izražaj. Lani je napisala prvu knjigu. Piše i poeziju, a za jednu pjesmu proljetos je na državnom literarnom natjecanju nagrađena prvom nagradom za grad Zagreb. Danas je teško povjerovati da je Ana prvu riječ izgovorila s tri godine, znatno kasnije nego njezini vršnjaci. Ksenija: Sretna sam što nisam morala donositi takvu odluku kao Suzana. Mnogi misle da mi je razvod bio dramatičan, no ja sam tu situaciju doživjela kao prirodni tijek događaja. Odluka da se razvedem u meni je dugo sazrijevala, i kad sam osjetila da se to mora dogoditi, otišla sam na Općinski sud i podnijela zahtjev. I to je bilo to. Što vam je najprivlačnije na muškarcima? Ksenija: Najprivlačnije mi je to da me on voli. Suzana: Važno mi je da je on intelektualac i barem malo zgodan. Mora biti i duhovit. Odlazite li često frizeru? Ksenija: Suzana odlazi redovito, još od studentskih dana, i uvijek je imala najmodernije frizure. Uvijek ću pamtiti kako je uredila kosu za prijamni ispit: na čelu dugačke šiške, a na potiljku izbrijana u obliku trokuta. Otraga je izgledala poput pankerice. Suzana: Prije sam odlazila frizeru s jasnom predodžbom o tome kako želim izgledati, no ona se rijetko kad ostvarila. Danas sam zadovoljna time što sam se u frizeraju opustila i što mi je netko izmasirao glavu. Kakve ste majke, popustljive ili stroge? Suzana: Previše sam popustljiva. Svjesna sam toga, ali Ana je svejedno izrasla u pristojno dijete. Često popustim kad me moli da ostane dulje budna jer voli čitati i pisati dokasna. Ne želim je ni na što prisiljavati. Popustljiva sam i u njezinoj prehrani: na žalost, ne jede ništa zeleno i zdravo, osim brokule koju sam nekako uspjela uvesti u njezin jelovnik. Ksenija: Moja djeca, trinaestogodišnji sin Kosta Kai i godinu dana mlađa kći Korana, rekla su mi da ja samo mislim da sam stroga. Kad čvrsto odlučim da oni moraju leći u devet, zapričaju se sa mnom i tako ostanu budni barem do deset. Veoma mi je važna obiteljska komunikacija – pričamo o svemu jer moram biti u tijeku sa svime što im se događa. No, nisam popustljiva oko toga koliko se trebaju služiti računalom. Kakvi ste vi bili u njihovim godinama? Suzana: Bila sam veoma tvrdoglava. Oduvijek sam znala što hoću. S petnaest godina otišla sam iz rodnog grada na školovanje u Zagreb i danas se čudim kako sam uspjela nagovoriti roditelje da me puste. Ksenija: Nisam spavala noćima jer sam učila ili čitala. Često sam odlazila u kazalište, a u žestokom pubertetu bila sam sve do osamnaeste. Jedva sam čekala da nekamo odem. I da se osamostalim.

Kako prolaze glumice iznad četrdesete kad se dijele uloge? Ksenija: Ne mogu se požaliti. Imam dovoljno posla, igram sve moguće tipove žena. Da pokucam o drvo, glumački sam zadovoljna. Ljeto ću i ove godine provesti na Brijunima, s Kazalištem Ulysses, s kojim surađujem već devet godina. Suzana: Glumci su najčešće osuđeni na to da se prema njima odnose kao da su predmeti na polici. Odabiru ih zbog toga kako izgledaju ili prema prijašnjim ulogama, a rijetko koga zanima njihov stvarni potencijal. S druge strane, ni ja se ne mogu požaliti. Nakon sedmogodišnje stanke, opet glumim na filmu. Snimat će se u rujnu, a riječ je o filmu “Kotlovina” Tomislava Radića. A na jesen me očekuju dvije premijere u matičnom kazalištu.

Kako se nosite s borama? Ksenija: Ja svoje bore njegujem, ne želim da nestanu. Suzana: Kad sam bila mlađa, imala sam problematičan ten. Kozmetičarka me tješila da će sve biti u redu kad dođem u zrele godine. I bila je u pravu: ten mi je sada odličan, a bore me uopće ne brinu. Vodite li “rat” s kilogramima? Suzana: O tome bismo Ksenija i ja mogle napisati zajedničku knjigu. Ksenija: Proučile smo sve metode mršavljenja, sve moguće dijete, u sve smo povjerovale i svaki smo put uspjele skinuti kilograme, a onda bismo opet počele jesti… Na dijeti sam od osamnaeste godine. Uvijek mi se vrati sve što sam izgubila, a uz to svake godine dobijem još jedan kilogram više. Suzana: Stresne situacije u mojem životu su počinjale i završavale prejedanjem. No, uspjela sam se izdići iznad toga i već nekoliko godina – otkako sam prešla na makrobiotički način prehrane – nemam taj problem i dobro se osjećam.

Koristite li se nekim trikovima da biste smanjili osjećaj gladi? Ksenija: Važno je dobro se naspavati, piti mnogo vode i doručkovati. Prije doručka popijem čašu vode s limunom. Pa onda čašu obične vodu. Potom doručkujem voće, a na kraju popijem kavu. Prije ručka popijem dvije čaše vode. Potom pojedem juhu i salatu, pa tek onda ostatak objeda. I pritom ne žurim. Kad završim sa salatom, već sam sita. Suzana: Zahvaljujući makrobiotici, prisilila sam se jesti polako. Važno je i disanje tijekom jela. Dok jedemo, moramo i disati, umjesto da samo gutamo hranu. Zahvaljujući pravilnom disanju, elementarna potreba za hranom postaje užitak. I sami sebi djelujemo dostojanstveno, pa i kad jedemo ono što ne bismo smjeli. Gdje se vidite za deset godina? Ksenija: Voljela bih organizirati život tako da u godini dana živim na tri mjesta različita mjesta, koja su vezana uz moj posao: zimi bih ostala u Zagrebu, proljeće je rezervirano za odlazak na radionice u inozemstvo, a ljeti je najbolje raditi negdje na moru. Suzana: Ja nemam “desetljetku” nego “petoljetku”. Naime, za pet godina voljela bih otići u New York, na doktorat iz umjetnosti. Već sam sad počela raditi na tome.

Tanja Vučičević