Prva kapetanica u hrvatskom zrakoplovstvu

Prvi put u povijesti hrvatskog zrakoplovstva dogodilo se da svi članovi posade putničkog aviona budu – žene!

Zrakoplovom airbus 320 Croatia Airlinesa, koji je 12. lipnja u 8.30 iz Zračne luke Zagreb polijetao za Amsterdam, “gospodarilo” je šest žena: pilotkinja Dunja Kuvalja i kopilotkinja Kristina Barko te četiri stjuardese – Vlatka Vuković Sesartić Vinka Prančević, Dubravka Skender i Ivanka Buličić.

S njima je, doduše, bio i jedan muškarac: Tomislav Kurjaković, šef pilota na avionima airbus, nadgledao je Dunjin let, o kojem je ovisilo hoće li postati kapetanica putničkog aviona – prva i, zasad, jedina u Hrvatskoj. – Letjeli smo dva sata do Amsterdama i isto toliko natrag, a kad su se putnici u Zagrebačkoj zračnoj luci iskrcali, i kad je u avion ušao Miljenko Radić, izvršni direktor prometnih operacija Croatia Airlinesa, noseći u ruci buket cvijeća i činove, znala sam da sam prošla. A to sam kasnije s kolegama, koji su mi darovali navijaËku majicu i miris iz duty free shopa, proslavila u restoranu Okrugljak – govori 32-godiπnja Dunja Kuvalja, iza koje je 5000 sati leta na mjestu kopilotkinje. Za njezinu ljubav prema zrakoplovstvu “kriv” je, kaže, djed koji ju je kao djevojčicu često vodio u Zračnu luku Lučko, gdje su puštali zmajeve. Završila je Srednju zrakoplovnu školu, a potom i Fakultet prometnih znanosti u Zagrebu, smjer aeronautika, na kojem je stekla zvanje inženjera aeroprometa. Ubrzo se zaposlila u Croatia Airlinesu, odakle su je poslali na usavršavanje u Francusku za upravljanje avionom airbus, a posljednjih pet godina je radila kao kopilot. – U životu moraš ići naprijed, a moj idući korak mogao je biti samo titula kapetanice. Stoga sam se potkraj siječnja prijavila na natječaj Croatia Airlinesa, završila dodatni tečaj i položila ispit – kaže Dunja, kojoj je velika potpora mladić, poduzetnik s kojim je u vezi dvije godine. No, bilo je nekih muških kolega koji su tvrdili da nikad neće postati kapetanica, što je nju dodatno motiviralo da to ostvari. Istom cilju teži i njezina dvije godine mlađa kolegica i prijateljica Kristina Barko, koja ima tri godine staža u kokpitu. Njezino školovanje bilo je slično kao i Dunjino, koju zna još od srednje škole, ali je, za razliku od nje, dugo čekala na posao. Godine čekanja – Četiri i pol godine sam čekala da se u Croatia Airlinesu raspiše natječaj za pilota, ali mi nije padalo na pamet da potražim neki drugi posao – otkriva Kristina, koja je 2004. prošla na natječaju, a počela je letjeti godinu dana kasnije, nakon usavršavanja u Lufthansinoj školi u Njemačkoj. Sve u svom poslu obožava – osim ranog ustajanja.

Katkad je na nogama i prije četiri ujutro. Sa sobom u avionu uvijek ima toaletnu torbicu s kozmetikom jer, kaže, nikad ne zna gdje može “zapeti”, a za dulje relacije – i dodatnu garderobu. Njezina majka Vesna, fotografkinja, otac Ivica, umirovljeni ekonomist, te pet godina mlađa sestra Ivana veoma su ponosni na nju. Jedino ne mogu shvatiti zašto ona uživa gledajući dokumentarne filmove o – avionskim nesrećama. Trenutačno nije u vezi, a kad nekog upozna, izbjegava odgovor na pitanje kojim poslom se bavi. – Kad god netko čuje da sam pilotkinja – objašnjava Kristina Barko – cijela večer se svede na razgo- vor o avionima. Kad iziđem, želim se samo dobro zabaviti.

Damir Leljak