Psi i ljudi

Prije godinu dana umrla nam je majka. Možda je nastojala, ali nije uspijevala, biti dobra ni meni ni mojem bratu. Jesmo li trebali plakati?

Imala je ružnu narav, često nas je tukla i psovala. Jesmo li je mogli voljeti?

Sad kad je više nema, lakše nam je. Kad ti je netko zločest onda prema njemu ne osjećaš ništa. Tako je bilo i s nama dvoma. Sad smo odahnuli. I kad je umrla, ostala nam je daleka. Nisu sve majke iste, neke su dobre, neke nisu. Lakše ćemo bez nje. Vraćajući se s groblja, kao da smo lakše disali. Neki su govorili da nam je bila dobra, ali smo samo mi znali kakva je bila.

Ponekad nas peče savjest što tako mislimo i osjećamo, i ja i moj brat, ali to je živa istina. Unatoč svemu, trebali smo pustiti suzu, no nismo mogli, iako su za njom plakali drugi.

Braća

Kujica Mimi okotila je dvoje malih štenaca. Nazvali su ih Niki i Riki. Niki je imao crnu dlaku, a Riki bijelu s crnim pjegama. Kad su malo porasli, vlasnici su svojim bliskim prijateljima poklonili Nikija, dok je Rikija uzeo mladi bračni par koji je imao dvoje male djece, da se s njime igraju. Mimi je ispočetka bila žalosna, svuda je tražila svoje mlade, a kad ih ne bi našla, skutrila bi se žalosna ispod kakvog grma u vrtu.

Jednom su Mimini vlasnici posjetili mladi par da vide jesu li zadovoljni. Mimi je s Rikijem pronjuškala cijelu kuću, ali je onda shvatila da je to sada Rikijeva kuća. Očešala se o hlače gospodina Cudwortha kao da kaže: „Preporučam vam ga, dobro se prema njemu ponašajte…!“ Nitko nije mogao ni pomisliti da će susret Mimi s Rikijem biti posljednji.

Uginula je nekoliko dana kasnije, pregazio ju je automobil. Vlasnik je iskopao jamu ispod breze, nježno zamotao Mimi u bijeli komad platna i zakopao je. Na početku jeseni, kad je lišće počelo padati i prekrivati zemlju, jednog dana pojavio se u dnu vrta Riki. Vidjeli su ga kako tužno vrluda okolo, kao da nešto traži.

Kad se popodne vratio prijašnji gazda, našao ga je sklupčanog ispod breze. Pogladio ga je i iznenađen shvatio da je psić legao točno na mjesto gdje je bila zakopana Mimi, njegova majka.

Ova dirljiva epizoda nije završena. Gospodin Laughton, nekadašnji Mimin vlasnik, sjetio se da oba psa povremeno navraćaju u njegovo dvorište. Što je najčudnije, vraćali su se gotovo uvijek onoga dana i onoga sata kad je Mimi nastradala pod kotačima automobila. Koja ih je tajanstvena snaga vodila k njoj i tko je naredio životinjama da se sretnu u određenim danima i točno u sat ispod breze gospodina Laughtona, gdje je počivala njihova majka?

Misterij! Ispada da su životinje bolje, nježnije, toplije nego ljudi, da u svojim malim srcima nose velika srca, što vama i vašem bratu ne služi na čast. Ni jedna suza, olakšanje što je više nema, ma kakva je bila! Jeste li vi trebali pustiti suzu nad svojom majkom dok su drugi za njom plakali?

I psići su na svoj način plakali za svojom majkom. Čak ih je neka misteriozna snaga vodila na njezin grob, a vi ste žurili da odete s groblja, dok su Niki i Riki, s dva različita kraja grada, došli da porazgovaraju svojim psećim jezikom koliko za njom tuguju.

Eto kako su životne priče prekrasne poruke za one koji nemaju ni srca ni suza, iako im je majka, ma kakva bila, otprhnula prema nebu. Mora da je počela kiša kad su je spuštali u grob, ali to nije bila kiša nego njezine suze.

I psi bi plakali kad bi mogli. A vi?