Radujte se, ljudi!

Uvijek sam se silno radovala dočecima Nove godine, čak bih mogla reći da sam se pola godine pripremala za njih, jer mi se činilo ne samo da ulazim u nešto novo, nego bih bila presretna jer sam u staroj ostvarila najveći dio onoga što sam bila i planirala. Gledala sam uvijek u budućnost, ali nije mi nikada bila mrska ni moja prošlost. Možda su moji životni stavovi, moja raspoloženja, pa i moj sadašnji život i rezultat takvoga njegova poimanja. Bez lažne skromnosti mogu reći da mi je svaka godina koju sam ostavljala iza sebe, ali još više ona ko­ja je bila preda mnom, govorila da sam se uspjela disciplinirati, da sve što sam poduzimala, obično bih i realizirala, od onoga poslovnoga do onoga emo­tivno­ga.

Tvrdim i sad, i u ovim godinama, s ovim iskustvom, da sve što čovjek želi, dabome ako su mu že­lje i ciljevi realni, može ostvariti. Samo, nikome ni­šta ne pada “s neba”, za sve se treba i truditi. Nisam za borbu i boljitak koji bi išao “preko leševa”, ali nisam ni za ljigavost kojoj su mnogi skloni. Mislim da svatko mora znati gdje mu je granica, što može i što smije, jer to je i najkraći, ali i najsigurniji put do uspjeha. Dolaskom ili ispraćajem Nove godine obično “pravimo račune” sa svim što smo učinili, ali i s onim što nam još slijedi. I kad se danas prisjećam novih godina koje su mi nešto značile, najviše se sjećam one koju sam dočekala na brodu Qween Mary. Mlada, željna uspjeha, dotjerana, osjećala sam se kao vlasnica broda, a ne tek obična putnica koja se čak ovdje zatekla i slučajno. Možda mi se sve i učinilo tako maštovitim. Petodnevno putovanje od francuske obale do New Yorka bilo je nešto što se može samo sanjati.

Pun pažnje, kavalir “od glave do pete”, ljubavnik koji se trudio to u punom smislu i biti, načas me uznemirio kao malo tko dosad. I mada sam bila u vezi, koja je bila, doduše, na izdisaju, čarima “princa” nisam mogla odoljeti. Sve je potrajalo i dulje nego sam mislila, jer moj kavalir me nije puštao sve vrijeme dok sam bila u New Yorku, i da se nisam morala vratiti kući, tko zna kako bi i u kom smjeru moj život krenuo. Sve sam to kasnije “spremila u ladicu uspomena”, ponekad je otvarajući kad bi, tek u naznaci, bila kakva depresija. No, unatoč tome, nikad si nisam dopustila da živim od uspomena. To je fraza kojom se koriste – nesretni. Bilo je novih godina koje bih dočekivala i s mužem ili kakvim ljubavnikom doma, češće u nekom društvu ili kakvom hotelu, ali i tada sam nastojala dati im onaj štih koji je u takvim situacijama potreban. Te se dane čovjek treba opustiti.

Oni kojima je godina bila loše, neka budu sretni što je prošla, a onima kojima je značila uspjeh, neka požele da i nastupajuća bude takva. Ne bih voljela da se to shvati kao recept za doček bilo kome, ali, možda, da posluži kao iskustvo koje bi moglo pomoći. Znam da će mnogi reći da im nije do slavlja kad su bez posla, bez novca i bez perspektive, ali i ti griješe. Mladi imaju danas ono što mi nismo nekad imali. Dovoljno im se prošetati do glavnog trga, ma gdje da žive, i da se uključe u opće slavlje. I tko zna ne čeka li ih sreća baš tu. Bez ne znam kakvih toaleta, s tek kojim sokom u džepu, ili, možda, čak bocom piva u ruci, pa i bez njega, s plesnim partnerom koji se taj čas nađe uz vas – i slavlje može početi. Unuka jedne moje prijateljice govorila mi je kako je čekala nove godine svugdje, ali da se nigdje nije osjećala tako opušteno kao na trgu. I sama sam svjedo­kom tih malih “sitnih ludosti” koje svaku novu godinu vidim sa svog balkona. Čak ponekad poželim uključiti se i sama među taj mladi svijet i biti dio njega.

Možda će se i opet mnogi pitati mogu li ih razumjeti kad mislim da se baš svatko može opustiti onako kako ja predlažem i kako sam to u stanju ja, ali lako bih takve upozorila na ono što i inače činim kad se nađem pred takvima koji ne znaju nizašto osim za – jamranje. Iako sad moj život izgleda pompozno, iako, hvala Bogu, živim i više nego pristojno, ne jednom sam govorila i o mom životu koji je bio sve prije nego veseo. Pa, bilo je i novih godina koje su značile skriva-nje, gladovanje, promrzlost i strah. Ali, i one su imale “ono nešto” što je za pamćenje. Jedna od njih čak i meni zvuči nevjerojatno, pa me ne bi čudilo kad bi je moje čitateljice čak nazvale i nemogućom. Nikad prije toga nisam nigdje vidjela toliko snijega kao te 1943. na Baniji. Bez hrane, nikako odjeveni, okruženi neprijateljima sa svih strana, a mladi i nova godina pred vratima. Iako smo bili disciplinirani, iako smo se držali svih ratom zakazanih propisa, nismo odoljeli da se ne proveselimo jer smo osjećali da ni to neće dugo, da će doći i naše vrijeme.

U takvim uvjetima, tako razmišljati može samo mladost! A u mojoj četi bili su, doslovce, svi mladi. I nitko nije bio iznenađen kad je netko u trenu zapalio vatru, drugi našao neku staru usnu harmoniku i počeo sa svirkom, a Božo, naš suborac, kasnije zubar, zapjevao je kao da je na pozornici obasjan tisućama svjetiljki. I opet moram reći da će se današnjim generacijama sve to učiniti čak i smiješnim, ali kad se zaorila pjesma – mi smo se osjetili sretnima. Pjesma nas je održala, učinila nas ljudima koji se i u takvim okolnostima mogu radovati i dobiti neki čudan polet koji kasnije više nikad nisam osjetila. To su bila neka druga vremena, to je bilo doba kad se radovalo sitnicama, ali i doba kad ti je život visio o koncu. I danas se čudim kako naša pjesma nije neprijatelju bila znak gdje smo, kako im nismo postali meta. Znala sam, poslije, onako sama analizirati to stanje i zaključiti da je i neprijateljska pažnja u te dane bila smanjena, jer, konačno, i na drugoj strani su bili mladi ljudi.

Godinu dana kasnije nije bilo toliko pjesme, ali, opet se slavilo – sad već u “blagostanju” jer smo čak imali za večeru i mesa. I danas mislim da je netko morao zaklati iznemoglu kravu i da nas je sve “počastio” njome. Otišla sam, možda, predaleko u vrijeme koje je mladima nepojmljivo, ali iako sam tad vjerovala da do rata više nikad neće doći, nisam, na žalost, imala pravo. Kad sam vidjela u Domovinskom ratu Baniju okupiranom, stanovnike protjeranima, pitala sam se kako je to moguće, i gdje su moji nekadašnji ideali. No, neću uz dan koji je pred nama, i kojem se svi veselimo, pričati o događajima koje bi svi tako rado zaboravili. Radije ću preporučiti svima, pa i onima kojima, možda, i nije do slavlja, da ne klonu duhom.

Ponovit ću ono što sam rekla na početku – ako im je ova godina bila loša, ako su se čak u nešto i razočarali, neka je isprate sretni što je sve to iza njih. A onima kojima je bila dobra, neka vjeruju da će ova koja je pred nama – biti još bolja. Iako mi se doček na Jelačić placu dešava pod prozorom, iako sam čak i “žrtva” galame, ali i veselja tisuća slavljenika, na neki način me sve to i raduje. Rijetko kad se može vidjeti toliko mladih koji su sretni, koji “puste brigu na veselje” u tim satima. I tad se sjetim prvog javnog dočeka na trgu koji je od­ržan prije rata, a potaknuo ga je tadašnji gra­donačelnik Mato Mikić.

Tada je to bila senzacija koju su, nasreću, podržali i oni koji su došli poslije njega. I što reći na kraju ne samo ove kolumne, nego i godine? Na što usmjeriti svoje želje, ali i što poželjeti drugima? Moja majka mi je jednom rekla da je najveća sreća kad si zdrav i pametan. Ja sam to tumačila na sebi svojstven način – pametni i zdravi svoj život prilagođuju situacijama koje ih nikad ne mogu iznenaditi. Pa ni razočarati. Pa, onda neka svima bude pametno i zdravo! I radosno, dabome!