Reci mi to poljupcem

Nema žene koja se ne voli maziti, kojoj ljubavna predigra, ako baš nije važnija, a onda je jednako važna kao i sam “završni čin”, koja žudi za onim što većina muškaraca zanemaruje i što ih na kraju krajeva čini “rogonjama”. Žene vole voditi ljubav, ali iznad svega vole da to bude popraćeno nježnošću, milovanjem, poljupcima – pa tek onda strašću.

S poljupcem, kaže jedna iskusna žena i ljubavnica “svjetskoga glasa”, sve i počinje i završava. Zna se čak čuti, što dabome, isto nije istina, da strast ne ide uz ljubav. Ja sam znala reći da to govore oni koji ne znaju niti što je jedno niti drugo. Ali, ma kako mislila da su žene te koje drže vezu, znala sam da su muškarci ti koji je i moraju i trebaju podržavati onakvom kakvom žena želi – da ona u toj vezi ne bude objekt nego subjekt kojoj se treba diviti, koju treba obožavati, kojoj se treba i klanjati kad situacija to zahtijeva. Ako to muškarac shvati, imat će doma “suvremenu robinju” koja će mu biti još privrženija nego je to mogao i zamisliti.

Uvijek sam se pitala zašto se mnogi muškarci ponašaju tako nerazumno, zar im nitko nije rekao što ženi treba, zar sami nisu došli do spoznaje što ona želi, i što je vodi do konačne sreće i zadovoljstva u toj igri duha i tijela, kako je vođenje ljubavi nazvao jedan američki seksolog.

Naslušala sam se nebuloza kako su to gluposti, pa i kako sve to ipak završi na isti način, kako je krajnji cilj vođenja ljubavi uvijek isti, pa onda je svejedno kako se do njega dolazi. Eh, na tako nešto se sva nakostriješim jer to su bedastoće koje se mogu čuti samo od onih koji ili u krajnjoj liniji ne vole žene, ili ih ne poznaju, ili su, što je još gore, strahoviti egoisti kojima je jedini cilj i svrha vođenja ljubavi tek – zadovoljiti sebe. I mada se i to zna čuti da se egoizam najviše sreće baš u ljubavi, ipak ima granica preko koje nijedan od parova ne smije preći.

Jer, kad prva zanesenost prođe, kad se oči otvore, a srce više ne kuca tako užurbano kako je kucalo u početku poznanstva, tad je svaka sitnica važna da bismo ne samo zadržali vezu nego je učinili lijepom, takvom da nijedno od partnera ne poželi otići iz nje.

I kad bi muškarci pa i žene mislile na to, bilo bi manje trauma, manje prekida, manje lomova pa i manje boli. Skloni smo svakakvim epitetima obrušiti se na žene koje traže “nešto izvan kuće”, koje pokraj “živoga muža i čopora djece upuštaju se i u izvanbračnu avanturu”, a doma “imaju sve”. Samo onima koji na to površno gledaju, može izgledati tako. Bračni savjetnici imaju i za to, ako ne baš opravdanje, a ono odgovor. Svatko traži ono što nema. Kako žena može biti zadovoljna s mužem kojem se sva posvetila, a za to dobila, nerijetko, tek površan seks. Znam da se s vremenom mnogo toga gubi, ali brzina kojom nešto nestaje, ne dešava se mimo nas i nije istina da u tome ne možemo sudjelovati, pa čak neke stvari i spriječiti. Tko kaže da se sve ne može poboljšavati, da svakim novim gestom ili činom ne možemo i ne trebamo najbliže iznenađivati, činiti ga onim što i sami želimo – sretnim. Samo zadovoljan čovjek, i to zadovoljan ponajprije ljubavnim životom, može biti sretan. Znam da ću opet imati oponenata u ovom što sam rekla, ali ja najbolje znam da je to tako jer sam se ne jednom uvjerila na vlastitom primjeru da je samo to istina.

Bilo je vremena kad nisam bila bogata, ali mi je bio dovoljan tek jedan poljubac onoga tko mi je tog časa bio u fokusu želja i da budem sretnija nego ikad. Ničim, baš ničim se ne može usporediti sreća koja nas obuzme kad vidimo i osjetimo da nas onaj koga volimo, uz koga smo, želi na svaki način usrećiti. A za to je dovoljan tek jedan jedini cjelov. Možda bi ti trebali malo “pročeprkati” po povijesti i vidjeti kako se on razvijao, što je nekad značio, a što znači danas u civiliziranom svijetu.

Mnogi bi se iznenadili kad bi čuli da je on određivao i još određuje ne samo narode, da karakterizira i vjere. Neki se ljube nosevima, kao Eskimi, neki se ljube dvaput, što čini najveći broj ostalih vjera, a i svi katolici, dok se pravoslavci ljube triput. Prema istraživanju antropologa profesora Brayana sa Sveučilišta Columbia, najveći dio Azije i Afrike nije dugo znao za poljubac. Taj istraživač kaže da su ga još u 19. stoljeću Kinezi smatrali simptomom ljudožderstva pa još i danas oni specifiËno gledaju na nj. No, mnogi istraživači su složni u jednome – ako nije bilo poljubaca kao izraza za nježnost, bilo je nekih drugih oblika koji su ljude, i žene i muškarce, činili sretnima, koji bi ih dovodili u fazu koja je sve oduvijek oduševljavala pa i činila – ljudima. Postoje razne teorije o porijeklu poljupca. Pećinski ljudi koji su osjećali potrebu posebno za soli, u znak prijateljstva lizali su lice osobe kojoj su htjeli iskazati svoju odanost i iz toga se razvio poljubac.

Stari Grci i Rimljani ljubili su se u obraze u znak pozdrava. Rimljani se nisu ograničavali samo na prijatelje i rodbinu, već su ljubili i dobrog mesara, pekara, prodavača svijeća itd. Širenjem njihove vlasti širio se i običaj općeg ljubljenja. Kažu da su prije 500 godina Englezi prihvatili taj rimski običaj te su se naveliko počeli ljubiti u obraze. Poljubac shvaćen kao religiozan ritual star je nekoliko vjekova. Običaj da se papi ljubi noga vodi porijeklo od starog istočnjačkog običaja da se plemićima ljubi noga ili odjeća.

U srednjovjekovnoj Europi, žena koja je poljubila muškarca koji joj nije bio suprug, mogla je biti optužena za preljub. Sve donedavno cenzorske škare često su rezale filmove s prizorima dugih zagrljaja i poljubaca. U jednoj staroj knjizi o lijepom ponašanju s kraja osamnaestoga vijeka pisalo je da je ljubljenje na javnom mjestu, čak i ako se radi o zaručnicima ili već oženjenim osobama, običaj koji kazuje da su ti ljudi neodgojeni. Što bi pisci te knjige rekli da vide današnju mladež kako se javno grli i ljubi, pa i više, ne mareći ni gdje se nalaze ni gleda li ih tko.

No, da se vratimo poljupcima. Čak je i mene zbunjivalo kad bih vidjela da kockari ljube kocke prije nego što će ih baciti, sportaši svoje rekvizite, a knjigoljupci tek dobivenu knjigu. Valjda je i to strast prema onome što se tim ljudima čini najvažnijim u određenom razdoblju života. Meni neshvatljivo, ali treba prihvatiti činjenicu da ni na strast ne gledamo svi jednako. U određenim zemljama i u raznim epohama bili su uobičajeni i poljupci između muškaraca, a da nisu homoseksualci. Poljupci među ženama oduvijek su bili u modi. Jedan vrlo duhovit Amerikanac napisao je: “Kad se dvije žene srdačno poljube, uvijek imam dojam da vidim boksače koji se rukuju prije meča”.

Međutim, valja se vratiti na početak. Poljubac o kojem ja govorim, nešto je drugo. Jer ja govorim o onom koji dobivamo od osobe suprotnog spola, koji nam je drag jer ostavlja uvijek dubok trag na osjećaje koji se mogu odjednom probuditi. Kažu da je poljubac prvi korak ka seksu. Jedan čuveni pjesnik je rekao da je najdivniji onaj poljubac koji se daje ljubljenom čovjeku i koji je u tom času “sam dar s neba”. Pa ako je tako, dragi moji muškarci, što čekate? Činite ono što vas ništa ne stoji, što će vas vinuti u visine o kojima i tako maštate. Neka sve, kako je rekla čuvena ljubavnica, počne i završi baš poljupcem. Moja poruka neka bude slična biblijskoj – ljubite se, ljudi!