Riječi su njena snaga

Holivudski producenti otkupili su prava za ekranizaciju povijesnog romana “Carica Orhideja”, no životni put njegove autorice, 52-godišnje kineske spisateljice Anchee Min, pružio bi još uzbudljiviju građu za filmski scenarij. Mnogo tih stvarnih epizoda opisala je u svojim djelima: u “Crvenoj azaleji” razotkrila je okrutnost života u radnim kampovima u doba Maove diktature, u kojima je i sama boravila od 17 godine, a u knjizi “Kako sam postala Madame Mao” pisala je o supruzi kineskog diktatora Mao Ce-tunga, Jiang Qing.

Njezini romani danas su na top-ljestvici bestsellera New York Timesa, prevedeni na više od 20 jezika, među ostalima i hrvatski. Zbog velikog zanimanja naših čitatelja za priču o životu posljednje kineske carice Tsu Hsi, znane još i kao Carica Orhideja, Naklada Ljevak ovih dana objavljuje i njezin nastavak – “Posljednja carica”.

Rođene da ih se gazi

Iako za sebe nikad nije tvrdila da je kineska feministica – kakvom je smatraju na Zapadu – Anchee Min ponosna je na svoje ženske stavove koje je počela oblikovati još kao djevojčica. Gledala je svoju baku – žrtvu drevnog kineskog običaja da se ženskoj djeci podvezuju stopala, koji je od njih napravio invalide i izolirao ih od vanjskog svijeta.

– Nas Kineskinje uče da smo trava – rođene da nas se gazi. Žensku djecu su napuštali i odbacivali samo zato što su bila ženska. Priča o Orhideji, koja je potjecala iz najsiromašnije kineske pokrajine, a postala je carica, može biti nadahnuće za sve žene. Njezin život, kao i Madame Mao, još i danas utječe na ljude u Kini – govori krhka, nježna, tamnokosa spisateljica koja živi u kalifornijskom gradiću Temple u blizini Pasadene sa 17-godišnjom kćeri Lauryann i drugim suprugom, 61-godišnjim američkim piscem i recenzentom svojih knjiga Lloydom Lofthouseom.

Romansiranu biografiju posljednje kineske carice Anchee Min pisala je pet godina, a veći dio tog vremena provela je u potrazi za podacima u Povijesnom muzeju u Šangaju. Nakon što je 1984. godine emigrirala u SAD, dugo nije putovala u Kinu, a tek kad je udajom stekla američko državljanstvo, ponovno je počela odlaziti u svoju domovinu. Ondje i danas živi njezin otac, koji piše pop-up slikovnice o astronomiji.

– Bilo nas je šestero u obitelji. Otac je radio u tiskari, a majka u tvornici nepromočive obuće. Oboje su bili bivši učitelji koji su tijekom Kulturne revolucije degradirani. Sjećam se da smo brat, ja i dvije mlađe sestre u to doba neprestance gladovali, a kako bih ublažila bolove u trbuhu, pila sam mnogo vode. Djeca su jela iz kanti za smeće, razbolijevala se, umirala… no, vjerovali smo u Maoa i mislili da spašavamo svijet. Komunistička partija nalagala je da se dvoje od četvero djece u obitelji pošalje na rad u zemljoradničke kolektive pod državnom upravom. Život je ondje bio zatvorenički, kako za tijelo, tako i za um. Mnogo sam puta tih godina poželjela umrijeti: kad sam povrijedila kralježnicu pa mi nisu dali liječnika, kad sam se raspadala od umora, a nisu mi dali počinuti jer posao nije bio gotov, kad se zbog povrijeđene kralježnice nisam mogla sagnuti, pa sam sadila rižu klečeći, do struka u muljevitoj vodi… Svatko je znao kada bih dobila menstruaciju po vodi koja bi se zacrvenjela – prisjeća se Anchee Min radnog kampa. No, nakon svega, spisateljici je danas najveća zadovoljština potpora i ponos njezinog oca.

Učenje engleskog

– Briznuo je u plač kad je nakon tri mjeseca uz pomoć rječnika uspio pročitati “Crvenu azaleju” na engleskom. Sretna sam što danas, iako u dubokim godinama, može raditi što voli – kaže Anchee, pred kojom je u mladosti bila i filmska karijera. Kako je bila iznimno lijepa, u radnom kampu su je zapazili lovci na talente Madame Mao i poslali je u Šangajski filmski studio da izuči glumu. Čak je snimila jedan propagandni film u kojem je glumila Madame Mao, no on nikada nije prikazan jer je Maovom smrću 1976. njegova diktatura okončana, a supruga mu je osuđena na doživotni zatvor. Anchee su tada rekli da je “Maovo smeće” te da je njezin tip izišao iz mode i neka se dalje snađe kako zna. Nekoliko godina poslije pobjegla je u SAD, u čemu joj je pomogla slavna kineska glumica Joan Chen (“Posljednji kineski car”, “Twin Peaks”).

– Joan sam upoznala u Šangajskom filmskom studiju kad mi je bilo četrnaest godina, a ostala mi je prijateljica u vrijeme kad su me svi izbjegavali. Kad sam se prijavila u Art Institute u Chicagu, ona mi je pomogla da nabavim prijavnicu i angažirala svoju prijateljicu da mi je pomogne ispuniti – jer ja nisam znala ni riječ engleskog. Na tome ću joj uvijek biti zahvalna. Prvih mjeseci u Chicagu bila sam ljubomorna čak i na beskućnike jer su govorili engleski i imali radnu dozvolu. Ja sam jezik naučila gledajući “Ulicu Sezam” i Oprah show – priča Anchee, koja u umjetničkoj školi upoznala prvog supruga Jianga, danas profesora, s kojim se razišla ubrzo nakon rođenja kćeri.

Sama s djetetom, bez stalnog zaposlenja, Anchee se okrenula svojoj staroj ljubavi – pisanju. Danju je radila kao tajnica u maloj tvrtki, slikala naivu i prodavala svoje radove, a noću pisala – na engleskom. Nakon sedam godina, preko oglasa je upoznala Lloyda Lofthousea, razvedenog pisca i vijetnamskog veterana, koji joj je bio prvi redaktor i recenzent. Prvi roman “Katherine” objavila je 1995. i nakon pohvala američkih kritičara u sljedećih deset godina objavila je čak četiri knjige koje su postali bestselleri. Danas putuje svijetom, promovirajući svoje romane u pratnji kćeri i supruga. – Lauryann vodim barem jednom godišnje u Kinu. U kući ne govorimo kineski, no najbolji način da nauči jezik jest kad je pošaljem na tržnicu, gdje je cjenjkanje nužni dio kupovanja. Ona to obožava. Inače, iz domovine mi najviše nedostaje svježe sezonsko povrće – priča Anchee Min koja trenutačno radi na knjizi “Biser Kine“, u kojoj opisuje 40 godina života u Kini američke književnice i nobelovke Pearl S. Buck. A što se tiče njezine najbolje prijateljice Joan Chen, Anchee se nada da će upravo ona glumiti glavni lik u “Carici Orhideji” – kad se holivudski producenti uspiju s kineskim vlastima dogovoriti oko lokacija za snimanje.

Sanja Renić