Roditelji prijatelji

Prije šezdesetak godina moji su roditelji prijateljevali s jednom seoskom obitelji iz blizine Zagreba, od koje smo često kupovali povrće i mliječne proizvode koje su donosili na našu tada malu periferijsku tržnicu. Njihova kći i ja bile smo bliske kao sestre. U njihovom selu postojala je samo škola s četiri razreda, pa su moji roditelji uspjeli nagovoriti njene da je povjere nama kako bi u gradu ta bistra djevojčica završila barem sedmoljetku. Ti dani našeg djetinjstva bili su puni nezaboravnih uspomena, bile smo nerazdružive…

Jednog se dana naše prijateljevanje iznenada prekinulo, jer je oboljela baka koja je vodila kravu na pašu pa su je roditelji u pola školske godine vratili na selo. Bila je to šteta, jer je bila rijetko nadareno dijete.

Vrijeme je prolazilo. Ja sam nakon gimnazije završila fakultet, stekla obitelj i namještenje, ali se nas dvije nismo javljale jedna drugoj, sve dok nam roditelji nisu pomrli.

Tada me nazvala telefonom i mi smo opet nastavile naše dugogodišnje prijateljstvo. Ona je ostala seoska kućanica i doživjela razne životne nedaće, ali je u mojim očima bila razborit i uman čovjek. Nesretna sudbina je, međutim, htjela da smo obje ostale udovice s već odraslom djecom i unučadi.

Jednom prilikom sam vidjela njezine ormare pune lijepe odjeće, no ona je godinama isključivo nosila crninu. Ostala odjeća je, uredno spremljena, čekala. A, što je čekala? Razgovarale smo o tome. I koliko god je ona bila načitana žena, vješta u komunikaciji i naprednih misli, nije izlazila iz crnine jer “što će selo reći”? Iako je razumijem, muče me te stare navike i običaji. Imaju li se ljudi pravo miješati u tuđe živote? Mi koji smo ostali bez naših najdražih nosimo tugu i poštovanje u srcima, a ne u vječnoj crnoj odjeći!

Što vi o tome mislite?

Jedna Trešnjevčanka

Jednako, no ljudi se nemaju pravo miješati u tuđe živote, pa makar to bili i vi. Ona se pokorila običajima s kojima se nakon toliko godina potpuno stopila. Nekadašnja mala bistra, nadarena djevojčica prignula je glavu pred navikama ostalih, iako načitana, komunikativna, naprednih misli.

Te silne godine koliko se niste vidjele morale su je nužno promijeniti, pa i onda ako se intimno u sebi nije s time slagala. Naprosto se stopila sa svojom okolinom za razliku od vas koji ste se obrazovali i umiješali u jedan sasvim drugi društveni okoliš.

Ma koliko da ste se i dalje voljele, tijekom godina ste se morale obadvije nužno promijeniti. Odatle crnina, ne samo kao običaj, nego i kao počast. Ona se naprosto stopila s okolinom koju je, na žalost, kao dijete napustila, a onda joj se nužno morala vratiti. Imaju li ljudi jedne sredine pravo da se miješaju u nečiji život, ali kad proteku tolike silne godine ili se pobuniš, ili se pomiriš. Ona se pomirila, i više od toga – srodila. Vaša su se mišljenja razdvojila, razdvojio vas je različit način života i različite sudbine.

Poštovanje koje vi nosite u svom srcu ona također u svom srcu nosi, ali na posve drugi način, i beznadno je, pa čak i nepravedno, da je pokušate promijeniti. To davno više nije ona Barica kakvu ste je prije toliko godina ostavili. Pustite je da živi svoj život. Sigurno dođu trenuci kad ona otvori ormar s nekadašnjom šarenom i veselom odjećom, pomiriše je i ormar opet zatvori. Treba je takvu ostaviti.