Rukometaš u plesnom zanosu

Ovo se ljeto Nikša Kaleb, lijevo krilo paklenih, oprostio od rukometa i iz Zagreba vratio u svoj rodni Metković. Olimpijadu u Pe­k­ingu gledao je na televiziji i bodrio svoje dojučerašnje suigrače žarom vatrenog navijača, a dane je provodio onako kako najviše vo­li – u ronilačkom odijelu. Mislio je da više neće sportsku torbu drža­ti kod vrata i samo je u prolazu po­kupiti kad krene na trening, no ipak se malo preraču­nao. Istina, više s njom ne ide u rukometnu dvoranu, jer je to razdoblje života iza njega, ali je ona zato puna sitnica koje mu trebaju – na plesu. Naime, 35-godišnji Nikša Kaleb jedan je od natjecatelja u trećoj sezoni showa Ples sa zvijezdama, koji počinje 25. listopada, a još je zanimljivije što će neko vrijeme morati izlaziti na kraj s dvi­je Tamare – svojom suprugom i plesnom partnericom Tamarom Despot.

– Ples sa zvijezdama moja je omiljena emisija – kaže Kaleb, koji je, kao i većina muškaraca, posljednji put plesao na vlastitom vjenčanju. – Svaki put kad bi netko napravio pokret vrijedan divljenja, ja bih uzdahnuo. Baš sam uživao gleda­jući kako se parovi kreću po pozornici, ali ni u snu nisam pomislio da bih se i ja tamo mogao naći. No, onda je početkom kolovoza zazvonio moj mobitel. S druge strane linije bio je producent tog showa i pitao me bih li im se pridružio. Mislio sam da ne čujem dobro od buke glisera. Čak sam se malo prepao da mi se od jakog sunca počinju pričinjati stvari. Ili da se netko naprosto odlučio sa mnom našaliti. Stoga sam zamolio za mali time-out do konačnog odgovora. Nikako mi nije bilo jasno zašto bi mene, koji imam dvije lijeve noge za ples, netko pozvao u tu vrlo gledanu emisiju. No, kad su ponovo nazvali, shvatio sam da su producenti te emisije pravi pustolovi koji baš žele da im pokažem što sve živ čovjek može izvesti u ritmu svih tih plesova kojima ni ime ne znam. Prihvatio sam poziv jer mi je to s jedne strane bio i izazov, što je uvijek kod me­ne najjači argument za neku odluku, ali još nisam siguran kako će to izgledati na malim ekranima.

– Nakon Dude Šimenca i Davora Gopca, shvatila sam da su mi suđeni “najteži slučajevi” pa se nisam previše ni ražalostila kad sam čula da mi je novi partner naš proslavljeni rukometaš – našalila se Tamara Despot, 27-godišnja plesačica i kondicijska trenerica Dinamovih poletaraca. – Ali moram priznati da me je ugodno iznenadio. Ima sjajnu koordinaciju pokreta, odlično se kreće i prvi put u tom showu i ja uživam u plesu. Svaki smo dan tri sata u Squash Toweru na zagrebačkoj Zavrtnici: već smo svladali ča-ča-ča, a sljedeći tjedan naučit ćemo i valcer. Nikša zahvaljuje Tamari na komplimentima, ali i dalje misli da mu je krajnji domet cupkanje u ritmu glazbe.

“Ženski” pokreti – Kad bismo supruga i ja bili negdje gdje se počelo plesati, ja bih joj uvijek rekao:”Draga, mi bismo mogli polako doma”. Možda nakon ove pustolovine više neću morati bježati s plesnog podija da se ne bih osramotio. Tko zna, možda u sebi otkrijem i dosad skriveni talent. No, ne bih se puno na to oslanjao. Pametnije je da ipak slušam svoju plesnu partnericu i da je, koliko god da mi to kao jednom Metkovcu teško pada, pustim da me vodi. Ne znam hoće li me doći gledati moji bivši suigrači, tko zna gdje će tko od njih biti 25. listopada, ali su mi poručili da jedva čekaju show pa da se mogu dobro nasmijati. Mogu samo zamisliti što će sve izgovoriti kad me budu vidjeli kako mičem kukovima i bacam se na koljena. I meni samom je to presmiješno. Jedini uvjet koji je Nikša Kaleb postavio producentima bio je da mu nije ograničeno vrijeme za vježbanje. I duboko se nada kako ovih nekoliko mjeseci bez treninga nije toliko zahrđao da ne bi imao osjećaj za ravnotežu, te da nije izgubio kondiciju koju je stekao vježbajući aerobiku. Nai­me, dečki iz hrvatske rukometne reprezentacije u pripremnom rokovniku imali su i te “ženske” vježbe.

– Padali smo s nogu, ali ne od smijeha, nego od umora jer u aerobici rade sasvim druge mišićne skupine. I moram priznati da mi je koristila za održavanje kilaže: još imam 85 kilograma, kao i dok sam se aktivno bavio rukometom. Moja kondicija, Tamarina vještina i dobra “vibra” po kojoj smo se našli, moraju dati rezultat. Privremeni boravak u Zagrebu vicmaher paklenih naziva “povratkom na mjesto zločina”. Njegova tri godine mlađa su­pruga Tamara, također Metkovka, i njihovo dvoje djece, 10-godišnja kći Paola i šestogodišnji sin Toni, još nisu ni raspakirali kovčege, a glava obitelji ponovno je otišla od kuće.

– Navikli su oni na to. U prvi tren bilo im je drago, a onda su mi rekli: “Ali, ako hoćeš naše glasove, ostavi nam lovu za telefonske impulse!”. Nikša ništa ne želi prognozirati. Nek’ traje koliko traje, samo neka bude zabavno, duhovito, gledano. A onda će opet kući. U Zagrebu je, objašnjava, proveo četiri najljepše godine u svojoj karijeri, ali povratak u Metković nije bio upitan.

– Tamara i ja jedva smo dočekali povratak u Metković. Za­greb je krasan grad, ali je košnica u kojoj se živi dvjesto na sat i tome bismo se teško mogli prilagoditi. Na Trešnjevci smo imali dobre susjede, ali volimo potpuno opušten život, kakav je moguć samo u manjoj sredini. Doduše, u Metkoviću ću imati dvije šefice, moju Tamaru i punicu Nadu Nikolić, u čijoj ću tiskari Intra-K raditi kao menadžer, ali složit ćemo se mi. Najvažnije je da smo blizu prijatelja, vikendice na moru, do koje nam treba petnaestak minuta vožnje autom, moje ekipe za ronjenje…

Ovo ljeto Nikša je pomagao Miri Andriću, autoru novog se­rijala o ušćima rijeka koje utječu u Jadransko more, snimiti podvodni život Neretve. – Ponosan sam što smo uspjeli snimiti jednu rijetku vrstu rakova koja se hrani samo noću, i to kada je struja izuzetno ja­ka. S Janicom Kostelić i njezinim dečkom Borisom Ivan­či­ćem ronio sam i u moru i snimili smo potopljeni bombarder iz Drugog svjetskog rata. Oni su super ekipa, baš smo se dobro dru­žili. A po kanalima Neretve našao sam i snimio nešto od ostataka starorimske Narone. Zasad mi to čini najveće zadovo­ljstvo. A možda ću jednog dana trenirati klince zaljubljene u rukomet koji me zasad zanima samo kao gledatelja.

Silvija Glavić Stocca