S djecom treba razgovarati otvoreno

Svi koji imaju djecu, znaju što je to dječja znatiželja, i ne jednom su se našli u situaciji da ne znaju kako je zadovoljiti ili, što je još teže, zatomiti. Neki put nisu sigurni što je bolje. Djeca nemaju u svojoj znatiželji ograda, ona, pogotovo ona manja, ne znaju da se neke stvari ne smiju ne samo prenositi nego ni pitati, ali kad se to ipak dogodi, ako krene onako kako ne bi trebalo, za to su najviše krivi roditelji.

Nisam psihijatar, ali slušala sam to baš od njih, a i na temelju iskustva s vlastitom djecom znam da roditelji i djeca ne mogu prijateljevati na način kako to obično neki roditelji žele. Jer kad bi to bilo moguće, onda roditelja ne bi ni trebalo.

Odnos prijatelja je bitno drugačiji od odnosa djece i roditelja, iako ima dodirnih točaka.

Tu se prvenstveno misli na povjerenje, na osjećaj koji treba razvijati kod djece da su roditelji tu da im pomognu, ali da se ne smiju, a i ne trebaju, stalno oslanjati na njih. Jer, tu baš i postoji opasnost da se razvije ovisnost jednih o drugima i da djeca nikad ne razviju u sebi samostalnost koja im je kasnije tako potrebna u životu.

Sve treba činiti u granicama, na sve ih treba upućivati, ali najvažnije je od svega u njima razvijati osjećaj vlastite odgovornosti i sigurnosti da ono u što se upuštaju, mora biti promišljeno, mora biti izraz njihovih htijenja i želja, a ne ničijih drugih. Ne jednom sam znala slušati i od svojih najbližih kako govore djeci:

– Ja znam što je za tebe najbolje, ja znam da će te to odvesti onamo kamo sam ja trebala doći, ali nije mi imao tko ukazati put dotle. Namjere jesu dobre, ali samo naoko. Ono što je ona željela, ta majka ne razmišlja da, možda, njezino dijete ne želi.

Kad to shvati, najčešće je već kasno.

Poseban problem su ona djeca koja odrastaju samo uz majku. Jer, tu se najčešće i javljaju pogreške koje se mogu bitno odraziti na psihofizički razvoj djeteta. Majke u želji da dijete zaštite, čine najčešće dvije pogreške – ili oca idealiziraju, što je rjeđe, ali ni to nije previše dobro jer će dijete kad-tad shvatiti da, da je takav kako ga ona opisuje, ne bi otišao i tek se ponekad javljao, ili natovaruju na nj drvlje i kamenje što je češće, ali i gore.

Ali, u oba slučaja, zapravo – lažu.

I sve to nekako ide dok dijete ne stasa, dok ne počne razmišljati svojom glavom, dok ne otkrije da je laž laž, pa ma u kojoj funkciji bila. Tad se događa baš ono što majka nije željela – ono se razočara, stvara u sebi komplekse tko zna čega sve ne, ali javlja se nepovjerenje i u nju, a i u život uopće.

U fazi kad je dijete znatiželjno, kad pita zašto i ono nema tatu koji bi bio uza nj, najbolje je reći istinu koja će biti primjerena njegovoj dobi, koji će s tom istinom odrastati i koja mu neće naškoditi ni onda kad počne doživljavati i prve traume zbog toga. Jer, nema djeteta kojem ne treba otac, pa kad bi i bilo tako, onda institucija braka i ne bi bila potrebna.

I Filipova priča može biti potvrda ovoga o čemu sam govorila.

Bilo mu je deset godina kad je majka osjetila da ga nešto počinje mučiti. Samo jednom, kad mu je bilo sedam godina, ona mu je rastumačila da je njegov otac otišao i da će mu ona biti sve. On je bio, tada, zadovoljan tim odgovorom. Sve dok je za deseti rođendan nije upitao:

“Mama, zašto tata ne dođe da mi čestita rođendan?”

Njezin nervozan odgovor, da je negdje u Francuskoj, da nema pojma ni gdje je to, ne samo da ga nije zadovoljio, nego ga je i rasplakao. Ali, kao i svako dijete, brzo se snažao i rekao:

Potražit ću to mjesto na internetu.

Dobra dječja logika imala je odgovor na sve. Ali, za majku su nastali novi problemi. Kako mu reći da jedva zna i kako se otac zove. Pomislila je da će opet morati lagati. Činilo joj se najboljim da kaže da za nj ne želi više čuti jer ne želi ni on za njih. No, dijete je tražilo više.

Na to više je mislio da konačno ima i pravo. Više nije postavljao pitanja svojoj majci, ali je u školi razgovarao s kolegicom, no to se nije usudio prenijeti majci.

Nešto jer je znao da bi je to ljutilo, a nešto što mu sigurno ne bi tako odgovarala kako mu je to prijateljica. S njom je razgovarao o svemu, ali i čuo je nešto što nikad nije od majke: “Pa što onda ako otac ne živi s vama. Ne živi ni moj s nama. Mama kaže da je on idiot i da je sretna što ga se riješila”, bila je izravna njegova kolegica. On joj je uzvratio kako njegov nije takav, ali ni ona nije šutjela.

Dapače, rekla je nešto što mu se duboko usjeklo u pamćenje – da mama ne govori istinu, da je njegov, možda, još i gori od njezinoga.

I kao u filmu, svaki dan bi slušao nove priče – o majci, o ocu, o susjedima, o svima koje je na ovaj ili onaj način poznavao.

Bilo je to za nj nešto novo, čak toliko da je jednom sve to prenio i majci. Ona, zgranuta, nije znala što bi na to rekla, tek je nastavila s novim lažima. Samo sad joj Filip nije više vjerovao. I kad je jednom to javno i rekao, zgrozila se.

Bilo je i batina, ali ni to nije pomoglo. Tek kad se za pomoć obratila psihijatru, a i to je učinila na nagovor učiteljice, postala je svjesna gdje je i koliko griješila. Bila je kriva što mu je lagala za oca, bila je kriva i što se, kad je pitao što je iz svega toga istina, onako brecala na nj, a sve je to moglo doći dotle da jednostavno pobjegne od kuće – u potrazi za ocem koji nije ni znao da on postoji.

A da mu je istinu govorila malo-pomalo, da ga je navikavala na takva govorenja, nitko joj ne bi trebao. Čuvajući ga od istine, lažuži mu bespotrebno, uvlačila ga je u nešto što je bilo daleko gore – u neki svijet koji bi kad-tad otkrio da je lažan.

Danas roditeljima, onima koji su pametni, mnogo toga ide na ruku.Televizijski programi kažu djeci mnogo više nego itko. Roditelji su tu tek da budu tumači onoga što se djeci servira, a nije im, možda, jasno.

Ja sam u životu mnogo toga prošla. Imala sam dvoje djece na brizi, ali sam ih uvijek upućivala na oca. Govorila bih im o njegovim uspjesima, čak i onda kad sam mislila da bi oni mogli biti i veći. Jer, ma kako bila ljuta na nj, a bilo je i takvih momenata, ja sam znala da im je on otac, da to i oni moraju ne samo znati nego i osjetiti. Jer, konačno njega se i nisu imali zašto sramiti.

Jer, da nije bio pametan, učen i fin, ne bih ga ni ja htjela. I ako sam na išta u životu ponosna, to je baš na to – nikad nisam dala da se ta veza između njih ičim poremeti.

I zato uvijek savjetujem ženama da paze kao se ponašaju prema djeci. Voljeti ih ne znači popuštati im, još manje slikati svijet samo lijepim bojama. Njih treba naučiti živjeti – a to ponajprije znači za taj ih život treba pripremiti.

Najčešća dječja znatiželja vezana je uz najužu obitelj. I ako se nađete u situaciji da i to morate objašnjavati, pazite. Znam često reći da je i tako sve u rukama žena, pa kad su vam i djeca dana na odgoj, tu ne smije biti propusta.

Jer, sve bi se baš vama kasnije moglo razbiti o glavu.

Lakše je, a to opet govorim iz vlastitog iskustva, izgubiti muža nego dijete. A za njegovu ljubav treba mnogo, ali za gubljenje i ne baš toliko.

Uvijek treba imati na umu da su u laži kratke noge, ali da je istina, ma kako bila bolna, bolja i od najnedužnije laži.