Sad sam glumu podredila djeci

Američka glumica Gwyneth Paltrow (35) najpoznatija je po emocionalno zahtjevnim ulogama, poput one u filmu “Sylvia”, u kojem tumači lik tragično preminule pjesnikinje Sylvije Plath. Pamtimo je i po ulogama u filmovima “Dokaz” (Proof, 2005.), “Savršeno ubojstvo” (A Perfect Murder, 1998.), “Sedam” (Se7en, 1995.), te po lepršavim komedijama kao što su “Zaljubljeni Shakespeare” (Shakespeare In Love, 1998.), za koji je dobila Oscar, i “The Shallow Hal”. Sad ćemo je moći vidjeti i u netipičnoj ulozi, kao tajnicu glavnog junaka u visokobudžetnom filmu “Iron Man”, snimljenom prema popularnom stripu, koji se uskoro počinje prikazivati i u Hrvatskoj. Gwyneth Paltrow je kći producenta Brucea Paltrowa i glumice Blythe Danner. Udana je za Chrisa Martina, pjevača britanske grupe Coldplay, s kojim ima dvoje djece, trogodišnju kćer Apple i 20-mjesečnog sina Mosesa.

Glumce poput vas i Roberta Downeya Jr. rijetko možemo vidjeti u filmovima temeljenima na stripu. Što vas je privuklo ovoj ulozi? – Ekipa mi se odmah svidjela: redatelj je Jon Favreau, Robert je Iron Man, a glume i Jeff Bridges i Terrence Howard. To je nevjerojatno, pomislila sam. Jon je rekao da ćemo snimiti dobar i cool film, koji je ujedno zabavan i komercijalan. Zato sam prihvatila ulogu. I Robert me nazvao i rekao mi da je moram prihvatiti. Odavno sam željela glumiti s njim. Pitao me: zar ne želiš za promjenu jednom biti u filmu koji će ljudi željeti gledati? To bi bilo zabavno, odgovorila sam mu. Glumila sam u uspješnim filmovima, hvala Bogu, ali nijednom u filmu o superherojima.

Dakle, bila je to prilika da radite s ljudima koje cijenite? – Tako je, oni me kreativno nadahnjuju. Naravno, ne bih razmišljala ni sekundu da je budžet filma dva milijuna dolara i da snimamo neku malu umjetničku priču, pa sam rekla sama sebi: ne smijem dignuti nos zato što je to visokobudžetni, komercijalni film. Ne smijem biti umišljena. Zašto bih bila takva? To je suludo. Osim toga, zaista sam mislila da će to biti zabavno.

Kako se redatelj snašao u visokobudžetnom filmu kakve prije nije snimao? – Bio je čudesan. Vrlo sabran i fokusiran, ali i zabavan, kao da zapovijeda posadom golemog broda.

Ima li u filmu mnogo specijalnih efekata? – Nema ih previše. Uostalom, najviše ih je u scenama u kojima glumi Robert.

Po čemu je ovo iskustvo bilo drukčije od onog na snimanju filmova kao što su “Dokaz” ili “Sylvia”? – Mnogo toga je drukčije. Nije toliko emocionalno iscrpljujuće, ali svejedno sam se morala dobro pripremiti i znati što radim i što želim. Nema glume bez domaće zadaće. No, u ovom filmu nisam morala jecati i čupati kosu, nego se smijati, zafrkavati i zabavljati. Nisam imala ništa protiv.

Jeste li snimali i akcijske prizore? – Samo na kraju. Moj se lik rijetko pojavljuje u takvim scenama. Naime, u većini scena ne znam da je Robert zapravo Iron Man.

Koliko je trajalo snimanje? – Od travnja do lipnja 2007., na nekoliko lokacija te u studiju u Los Angelesu. Sviđa mi se što će moja djeca moći gledati ovaj film. A to ne mogu reći za većinu ostalih. Doduše, možda će neke gledati kad malo narastu.

Jeste li u međuvremenu glumili u još nekom filmu? – Nisam, jer sam poslije završetka ovoga morala operirati koljeno. Ozlijedila sam koljeno, a nisam ga izliječile kad je trebalo, nego sam nastavila raditi i normalno vježbati, pa sam kasnije završila na operaciji. Zapravo, operirala sam ga dok se film još snimao, vratila se na set poslije operacije, završila svoje scene i otišla na odmor s obitelji. Zatim sam se vratila u London, kako bih upisala Apple u vrtić, a sad ću u Brooklynu snimati malu ljubavnu priču s Joaquinom Phoenixom i Jamesom Grayom.

Je li “Iron Man” prvi film koji ste snimili poslije rođenja drugog djeteta? – Da. Ne neki način sam se lakše vratila poslu nakon rođenja drugog djeteta. No, nisam prihvatila film u kojem glumim u svakoj sceni i zato mi je bilo zabavno na snimanju “Iron Mana”. Radila bih dva ili tri dana, a potom se vratila obitelji. A bilo je i tjedana kad bi ostatak ekipe otišao na neku lokaciju bez mene, pa sam cijelo to vrijeme ostajala kod kuće. Dakle, nisam snimala neku emocionalno zahtjevnu ulogu koja bi me potpuno zaokupila. Zbog djece, koja su još previše mala, ne mogu prihvatiti ulogu u filmu kao što je “Sylvia”, jer bi me ona potpuno obuzela. Ne mogu zamisliti da tijekom snimanja takvog filma na kraju dana dođem kući i igram se s djecom. Možda ću to moći kad ona malo odrastu i kad me više neće toliko trebati.

Gledate li sada drugim očima na posao? – Tražim dobre uloge radi kojih bi se isplatilo otići od kuće. Osim toga, ne snimam toliko kao ranije, ali i dalje želim raditi. Vjerojatno ću snimati jedan film godišnje.

Dakle, u potrazi ste za nekim filmskim draguljem… – Tako je, a to je sve teže, jer mi je sve više godina. Ima sve manje uloga za ženu kojoj je više od 30. U Hollywoodu se većina ženskih uloga piše za 25-godišnjakinje. Ima i onih za 35-godišnjakinje, ali mnogo manje. To je logično, jer u kino uglavnom odlaze mlađi, a oni ne žele gledati film s 42-godišnjakinjom u glavnoj ulozi.

Ali glumci imaju mnogo dulji “vijek trajanja”. – Zato što oni mogu biti atraktivni i šarmantni i sa 60 godina.

I žena može biti lijepa kad ima više godina… – Slažem se, ali većina ljudi ne misli tako.

Vi sad imate i druge životne preokupacije, pa pretpostavljam da sad glumu prilagođavate njima, a ne obratno. – Tako je, pa mi to daje dobru životnu ravnotežu.

Uživate li u životu u Londonu? – Zašto sve zanima kako mi je živjeti u Londonu? Sviđa mi se ovdje. London je divan grad i zaista ga volim. Mislim da sam sretna što mogu živjeti u njemu i u New Yorku. Imamo dva zaista lijepa doma u dva fantastična grada. Bolje ne postoji.

Alex Palmer