Samo hrabri uspijevaju

Drže me, a i sama sam tome pridonijela, dobrom poznavateljicom muškaraca, čula sam da me čak nazivaju i njihovom “krotiteljicom”, ali ja moram još jednom naglasiti da sam često i duboko zavirivala i u žensku dušu. Nešto i zbog sebe same, nešto što sam uvijek bila nekom “rame za plakanje”, iako to nikad nisam voljela, ali valjda sam bila, onako “odoka”, stup nemoćnima koji se hvataju i za slamku kad su jadni, kad su izgubljeni, zaboravljeni i najčešće ostavljeni – i puni podcjenjivanja samih sebe.

I baš tima ću posvetiti ovaj članak, ali ne zato što ih posebno volim, nego zato što ih ne mogu uvijek razumjeti. Već sam mnogo puta pisala da se čovjek ne smije predavati kad naiđe na prvu prepreku, da ne smije odustajati od cilja kad mu ne ide iz prve onako kako je zamislio, a još manje bi smio prepustiti se očaju zato što se “sve sručilo na njega”. Jer, oni koji tako razmišljaju, koji podcjenjuju sebe više nego ikoga, jadniji su od najjadnijih. No, lako ih je osuditi, kako mi je jednom rekla jedna od takvih, ali treba znati da nismo svi “skrpani od istog materijala”.

Moja je poruka svima takvima glasi – posustati, znači ponajprije podcijeniti se. A s time se sve više susrećemo, psihijatrijske ambulante su prepune takvih pacijenata, a liječnici sve nemoćniji. I kad sam jednom i sama bila u dvojbi jesam li se precijenila ili podcijenila, čula sam pametnog psihijatara koji mi je rekao: – To vi najbolje znate. Ako ste toga svjesni, ako razmišljate što da učinite, rješenje je na pomolu. Ja vam mogu tek u razgovoru reći što ja mislim o tome, ali konačna odluka je vaša.

Ja sam iz te poruke iščitala i nešto drugo – svatko svoju sudbinu drži u svojim rukama, svatko najbolje zna što mu je činiti, ali ako mu treba pomoć, neka je potraži, ali neka ne očekuje “rješenje s neba”. Shvatila sam i još nešto, ali to mi nije trebao reći psihijatar – da je najveća opasnost da se ne pretvorimo i nezadovoljnika koji se podcjenjuje ako probleme trpamo pod tepih. Kad se problem pojavi, nema filozofiranja jer odlaganje, ali i brzopleto i nepromišljeno rješenje, je isto. Čak i ne znaš što je gore. Ne jednom sam bila svjedokom kako se netko podcjenjuje, kako za sebe govori da – ništa ne zna, ništa ne može, kako je nevoljen, kako nikoga ne zanima… To omalovažavanje sebe ne vodi nikamo osim u tupu osamljenost koja će kad-tad završiti loše.

Kako objasniti to samopodcjenjivanje. Ono je najčešće posljedica nedovoljnog samopouzdanja, osjećaja manje vrijednosti koji ne nastaje odjednom, ali ni ne prestaje kao “rukom odneseno”. Osoba koja samu sebe omalovažava, nesretna je. Nije svjesna što je uzrok njezinog nezadovoljstva, ne shvaća zašto tako postupa, ali ni nema izgleda da se to promijeni.

Jednom sam imala krasnu mušteriju, pametnu i lijepu, čiji je i muž bio “bez greške”. Očito ju je volio jer ju je pratio čak i u moj salon. No, želeći, valjda, da joj stalno komplimentira, a on je to smatrao suvišnim, ona je vječno “jamrala”. Jednom bi ga upozoravala kako ima grozne bokove, drugi put debele noge, a onda je krenula i prema licu. On bi strpljivo, čak i šaleći se govorio, da on, nasreću, ni nakon dvadeset godina braka to nije uočio. Kad je sve to čak i meni dojadilo, rekla sam joj što o tome mislim. Saslušala me, meni se činilo i ne razumijevajući što joj govorim, ali ipak je kasnije manje kritizirala samu sebe.

Samokritika često predstavlja način kojim se branimo od nečega za što nas nitko i ne optužuje. Međutim, granica između opravdane samokritike i one koja je pretjerana, nije uvijek jasna. Nemilosrdan stav prema samome sebi može imati mnogo značenja – od onoga “bolje da se kritiziram ja, nego da mi to čini netko drugi” do istinske želje da neke stvari popravimo. Jedna moja znanica bila je nesretna jer ju je suprug omalovažavao, a bila je lijepa, mlada i vrijedna. Odlučila je mu se osvetiti i naći si ljubavnika. Ali u dubini duše, prevara muža joj se činila nemoralnom. I onda odustaje od te nakane i posvećuje se sebi. Našla je na sebi toliko toga što je bilo za popraviti, da je i suprug vrlo brzo uočio promjenu.

U današnjem društvu skromnost ostaje vrlina, ali ne i omalovažavanje. Današnjim novopečenim bogatašima najviše se zamjera pokazivanje te svoje “moći”, bezobrazne, bahate i besmislene – precjenjivanja samih sebe. U takvih nema samokritike, nema omalovažavanja. Baš suprotno. I tek kad budu ismijani, kad osjete da novac nema onakva moć kakvu su si oni zamišljali, zna se desiti da i oni počnu s podcjenjivanjem. No, više to čine u svojoj najbližoj okolini nego da to netko primijeti izvan nje. Samokritika može još biti način za izbjegavanje rizika i sklanjanje u sigurnu luku. Prihvaćanje svoje krivnje može nagnati i druge da priznaju svoje pogreške. Prvi koji je priznao svoju krivnju izvlači iz toga veliki moralni prestiž jer priznanje vlastitih grešaka može izgledati kao dokaz plemenitih ciljeva. Druga česta funkcija samopodcjenjivanja, znači stvoriti ogradu pred tuđim zahtjevima.

Jedna moja prijateljica dok je bila još vrlo mlada, smanjivala je svoju vrijednost da bi odbila jednog dosadnog udvarača. Na taj način ona je divnom gestom pokazala da nije zainteresirana, ali nije ga uvrijedila. Jedna druga, pak, bila je pretjerano stroga prema samoj sebi da bi nagnala svoje prijatelje da joj kažu da sve nije tako loše kao što se to njoj čini. Međutim, to je još jedan njezin trik da ne mora slušati tuđe jadikovke od ljudi koji su nesretniji od nje. Moramo priznati da je dosadno uvijek slušati nečije jadikovke, a ne moći svoje iznijeti. Vrlo je važno u životu znati slušati. Samokritika može predstavljati i indirektan način izražavanja svojih osjećaja.

Jedna sasvim pristojna domaćica satima je znala priređivati večeru svome suprugu – želeći mu ugoditi, ali i svratiti pozornost na sebe. I onda šok – on je došao kući umoran i tko zna čime razočaran i rekao mu da mu jelo ne prija. Cijelu večer nije niti jednu riječ izustio osim prve primjedbe. A onda je i supruzi dojadilo. Prelomilo se nešto u njoj. Bio je iznenađen kad ju je čuo što govori: “Imaš pravo, ja sam veoma loša kuharica” – uzela jelo i bacila ga u smeće. Možda zato što to nije očekivao, možda zato što je i ona odjednom puknula, ali njihov život je poprimio od toga momenata drugačije tijekove. Čini se da su oboje shvatili što im zajednički život znači, pa čak i onda kad ljuti jedno na drugo – šute.

Najteže je, ali i najefikasnije zbog stvaranja dobre atmosfere u kući, ali još više zbog učvršćivanja samopouzdanja paziti kako održati komunikaciju i kako je voditi. Ako je tu sve u redu, u svakoj vezi ako i dođe do samopodcjenjivanja brzo će ono i nestati kad imamo nekoga uza se koji će razbiti to opterećenje. Da bi netko prestao sebe omalovažavati, mora prije svega znati da taj problem ne dolazi iz vanjskog svijeta već od njega samoga.

Najvažnije je postati svjestan vlastitih emocija. Ako netko sebe omalovažava, on to ne čini zato što misli da je stvarno glup ili nesposoban – to je neka vrst obrane. I ma kako željeli prisiliti se na promjenu ponašanja, a to prvenstveno znači steći simpatije okoline, izbjeći ogovaranje, izbjeći odgovornost i dokazati se da nije tako kako ostali misle, da i mi imamo posebne vrijednosti, ne uspijeva nam uvijek pogotovo ne “od prve”. Ali, uspijevaju oni koji se ne predaju, koji idu dalje, koji žele dokazati da se mogu mijenjati, jer je to jedini način da postanu samosvjesni sebe i svega što čine.Moj životni moto uvijek je glasio – ne predati se!