Samo jedan put...

Bila sam nevjerna svome mužu, ali samo jednom prije deset godina. Postoje razdoblja u kojima se osjećaš nitko i ništa i pitaš se zašto su dani uvijek jednaki i uvijek nepredvidljivi. Udala sam se s 24 godine za kolegu koji je upravo diplomirao, a meni je preostalo još samo nekoliko ispita.

Pet mjeseci nakon sklapanja braka, zatrudnjela sam. Kad se rodio Marko, moj muž je bio u Americi na tečaju koji je trajao dva mjeseca. To se dogodilo upravo kad sam rađala i u meni se probudila jedna vrsta srdžbe. Bila sam u njega zaljubljena, ali mu nisam mogla oprostiti da negdje daleko ima svoj svijet i svoj život kojega nismo mogli podijeliti.

On: studiji, interesi, putovanja. A ja? U kući s djetetom, bez volje da završim studij, u stalnom očekivanju telefonskih poziva, njegovih povrataka i odlazaka. Bila sam uvijek u očekivanju neke magije. Mučila me rutina. S 30 godina osjećala sam se kao stara žena. Iz inata sam odlučila da se upišem u jednu gimnastičku školu. Tamo sam upoznala Ivana. Bile su mu samo 23 godine. Dolazio bi u gimnastičku vježbaonicu da ne izgubi formu, a ja da je ponovno pronađem. Jednog dana susreli smo se na izlazu. Bilo je rano popodne. Rekao mi je da ide nešto pojesti. Pitao me je hoću li s njim? Bila sam sama u gradu, moj muž je s našim sinom, prije novog odlaska u Englesku, otišao na vikend skijati se. Pitala sam Ivana hoće li kod mene na sendviče? Ostao je do ponoći.

Silno me podsjećao na mladost: bio je drag, simpatičan, lijep i vedar. Nisam osjetila nikakvu grižnju savjesti što sam mu se predala. Išlo je tako nekoliko tjedana. Onda, jedne večeri, kad sam se vratila kući s očima iz kojih je sjala vedrina, ugledala sam svoga muža kako sjedi pred ugašenim televizorom. Bio je nekako odsutan. Nasmiješio mi se. Počeo je pripovijedati o svojim poslovnim problemima, o tome kako se osjećao osamljenim i razočaranim, o snovima koje je morao napustiti, o interesima za koje više nije imao volje da ih njeguje, o odgovornostima koje rađaju strah… Isti čas shvatila sam koliko ga volim. U jednom trenutku sam se posramila. Ivana nisam više nikad vidjela. Pekla me savjest.

Zar sam ga mogla i na trenutak zamijeniti za svoga muža? Dječaka koji je bio surogat samo zato što sam ja bila osamljena i sebična? Moj muž nije ni- šta posumnjao, imao je povjerenja u mene, a ja ga nisam imala u njega. Kako da sebi to oprostim? Trenutak slabosti

Vaša je krivnja bila to što niste znali biti sami, a sve naše nedaće dolaze odatle što ne možemo biti sami, osim da poludimo. Jedan poziv, jedan sendvič, nekoliko sati prepuštanja, korak do postelje, postelja, ponoć. Niste se pokajali, predali ste se bez grižnje savjesti. Jer niste znali biti sami. Dječak vam je izvukao osmijeh na lice, a vi ste ga, možda, ljuljali na svom krilu i gladili mu kosu. Romansu je razbio osmijeh vašega muža. Pojavio se nenadano.

Možda vas je htio iznenaditi. Porazan je bio ugašen televizor i čovjek koji bez riječi bulji u njega, odsutan, razočaran, napuštenih snova, sa strahom pred odgovornosti. Vratio se kući kao da se vratio u utočište. Manje bi vas boljelo da vas je kaznio. Ali nije. To vas je oborilo. Toga trenutka svega je nestalo osim vas dvoje i fatamorgana jedne površne avanture Niste mogli zataškati svoju savjest, shvatili ste gorko da je vaš muž imao povjerenja u vas, ali ga vi niste imali u njega.

Neka sve prekrije zemlja i neka iz nje propupaju cvjetovi povjerenja. Tako ćete sami sebi oprostiti i sve će biti kao što je nekoć bilo. Jedino više nema Ivana. Ali, to je bio samo jedan veliki dječak. Uz njega ste postali majka i ljubavnica, dok ste mu gladili kosu i ljubili usne. Iako samo jednom. "Duboko se kajati znači ponovno živjeti!" (Dostojevski)