Samo jednom se voli

Meni je 40, njemu 58 godina. Ne živimo u istom gradu. Bilo mi je 28 kad sam ga upoznala. Dvadeset godina ga volim. Fakultetski obrazovana, ludo zaljubljena, nadala sam se da će se oženiti mnome kad je postao udovac. Ali nije. Rekao mi je da ne može imati djecu i da mi ne želi upropastiti život. Oboje smo u braku, imam dvoje djece, on se također oženio. Nismo se čuli ni vidjeli dvije i pol godine. Pozvao me da se nađemo. Pristala sam. Tako su započeli naši kratki sastanci dva do tri puta godišnje. Bili smo sretni. Mnogo mi je značilo naše viđanje. Boljela me duša kad smo se rastajali. Željela sam da mi piše, da se čujemo, ali on me prizemljivao, govorio da ne smijemo jer imam muža i djecu. Trpim što nisam s njim, sanjam ga, ludim za njim. Ne mogu od njega ništa očekivati, htjela sam da ga ne izgubim. To sam mogla jedino ako budem pametno postupala. Bilo je to jako, jako teško. U očekivanju

Nema žene koja nema svoga fatalnog muškarca. Za cijeli život. Može se još mnogo voljeti, žudjeti, podavati se ili uzimati, ali ipak se samo jednom voli duboko, strastveno i bolno. Ništa nas ne može od toga osloboditi, ni vlastiti muž, ni njegova dobrota, ljubav, odanost, djeca. Dovoljna je iskra sjećanja i sve u trenutku bljesne kao da je bilo jučer i kao da su stali vrijeme i godine. Uzmite komadiće fatalne sreće, trudeći se da tih nekoliko ukradenih trenutaka ostanu samo san, a san nikog ne može povrijediti ni raniti. Calderon, između ostaloga, o životu kaže: “… O, malen nam je dar njime dan, jer sam život je san, a san su i sami snovi…” Probudite se i siđite na zemlju: vaš fatalni muškarac nikad neće dopustiti da uzletite više nego što smijete, jer su njegovi moralni stavovi jači od vaše fatalne strasti. Budite mu zahvalni: uzeo je od vašeg braka samo onoliko da ga ne uništi.