Samo kreni!

Kolegica danas tako dobro izgleda, a ja sam kao da me kiša oprala. Prijateljica fenomenalno kuha, a meni ni jaje na oko ne ispadne kako spada. Volim pisati, ali moj prijatelj to radi puno bolje od mene. I tako dalje, i tako bliže, i tako posvuda. Sve je bolje kod drugih, piše life coach Jasmina Bjelica. Čim se krenemo uspoređivati, pogotovo s nekim tko je u nekoj vještini bolji od nas, u startu odustajemo. Odmah si kažemo kako ne možemo tako dobro prezentirati, plesati, programirati… Ne možemo tako dobro izgledati, driblati loptu, pjevati ili što god drugo – jer samo vidimo da to netko radi sto puta bolje.

I tako unutarnji sudac donese presudu i proglasi nas nesposobnima. A nismo ni probali! Otežamo si prvi korak do te mjere, da ni ne krenemo tamo kamo želimo. Ako jednom i krenemo, potrošimo više energije da prebrodimo strahove, kritike i prosudbe nego za kretanje prema cilju.

Mogu/ne mogu

Sve mi se to u glavi odvrtilo na aikido treningu. Aikido je vještina koja nas, između ostalog, uči da sve što radimo – radimo u skladu sa sobom, onoliko koliko možemo u danom trenutku. I bez uspoređivanja s drugima.

Kad smo radili sklekove na prstima ruku i nogu, mnogi nisu ni pokušali. I onda je učitelj rekao: “Da nešto raščistimo s mogu/ne mogu. Čak i kada mislite da ne možete, stanite u početni položaj i napravite najbolje što možete u tom trenutku. Samim tim činom vi ste za mene olimpijski pobjednik”.

Nekoliko dana kasnije netko se sjeti te rečenice, napiše tekst za svoj blog i oduševi čitatelje. On, naravno, piše puuuno bolje od mene. I onda ja pomislim kako sad moram nešto drugo smisliti. Moram naći novu temu. Moram biti originalna! Ne mogu ponoviti temu koju je netko drugi već raspisao!

Just do it

Znate, već mjesecima pokrećem svoj blog. Stalno nalazim izgovore, tipa, koje tekstove ću staviti, koje slike odabrati, kako ću ga posložiti, gdje ću ga otvoriti, ja to ništa ne znam, moji tekstovi još nisu dovoljno dobri, ma, ja zapravo samo ponavljam nekog drugog…. Tih i sličnih izgovora imam za barem tri stranice jednostrukog proreda.

Naravno, lakše je stajati na mjestu i ne pomaknuti se prema nepoznatom, nego izaći u javnost i stajati podignute glave, točno onakvi kakvi jesmo. U ovom trenutku.

Kao što kaže Phil Laut: “Ne čekajte da budete potpuno spremni. To bi bilo kao da stojite na rubu visoke skakaonice i čekate da se voda popne do vas da biste skočili. Suočimo se s tim: skok s visoke skakaonice zastrašujuć je, čak i ako ste skakali mnogo puta prije.”

Jedino pravo vrijeme je sada i ovdje.

Što da vam kažem?

Osjetite strah, a ipak to učinite. I već ste olimpijski pobjednik.

Izvor: Via positiva