Samo malo ljubavi

Mlada sam intelektualka, obožavam posao koji radim. U braku sam, bez djece (moj muž i ja smo dva različita svijeta), patim što ih nemamo, a onda ponekad kažem samoj sebi da je sudbina tako odredila, jer tko zna uz kakvu osobu bi dijete odrastalo, a ja nemam hrabrosti reći mužu da je najbolje da se rastavimo. Za vanjski svijet sam sretna i nasmijana, uvijek spremna na suradnju, nikad ne bih nikoga povrijedila jer su me roditelji tako odgojili.

Upoznala sam lijepu i dragu djevojčicu i njezine roditelje, postali smo bliski, onda je djevojčici umrla majka, a ja sam joj željela pružiti ljubav i toplinu jer sam osjećala da joj treba mnogo pažnje.

Sve je bilo dobro dok mi odjednom nije okrenula leđa i počela se prema meni ponašati grubo i drsko.

Bila sam razočarana jer sam je iskreno tješila… razmišljala sam kako će ona bez majke? A ona me povrijedila. Osjećala sam se grozno i odjednom nisam više bila ona dobra teta koja je spremna pomoći.

Pitala sam se kako bi tek bilo da sam imala svoje vlastito dijete i jesam li bila u pravu kad sam odgađala svoje majčinstvo jer imam osjećaj da što je čovjek nježniji, doživi veća razočaranja.

Počela sam osjećati negativan stav prema djeci. Tužna sam i razočarana, ne vidim više ljude kao pozitivna bića, vidim u svima zloću. U meni više nema osjećaja niti za jedno dijete, makar ono bilo bez oba roditelja. Pa ipak sam željela zagrliti tu djevojčicu, ali ona nije htjela. Morat ću se naviknuti biti bez nje, voljela bih joj reći kako je ipak volim, ali ona okrene leđa, a kad je nazovem i pitam kako je, drsko pita zbog čega je zovem. Na žalost, sve to čujem iz usta svoje „male princeze“. Miriam

Zato što nemate svoje dijete, instinktivno ste se usredotočili na tuđe. Ono je izgubilo majku i vi ste učinili sve da nesvjesno pomognete. Sigurno nije nitko od vas tražio takvu gorljivu ljubav prema djetetu koje nije vaše (niste naveli koliko je djevojčica bila stara), ali ste ga svojom ljubavi malo pomalo nesvjesno „posvojili“.

Ljubav je splasnula kad se počela prema vama ponašati drsko i grubo. Bili ste razočarani. Možda joj je u pubertetu (ako je doista imala toliko godina) dozlogrdilo vaše stalno tješenje kako će bez majke, možda je već „plivala“ u drugim vodama, možda je majčina slika blijedjela, a neke druge slike dobivale na intenzitetu, možda joj je dozlogrdila vaša stalna pomoć, iako je namjera bila više nego plemenita. U njoj se nešto slomilo, mora da je nešto drugo postalo važnije za nju. Bili ste razočarani, gubili ste osjećaje za djecu, u svemu ste vidjeli zloću, razmišljali kako ste bili u pravu kad ste odgađali da rodite dijete…

Ipak ste voljeli tu djevojčicu (ili mladu djevojku), ipak vam je ona prirasla srcu, ipak vas je odbila.

Priča završava kompletnim razočaranjem: iz usta „male princeze“, kako ste je zvali, izlazila je samo drskost. Mnoge priče završe tužno, neke i zločesto. Ipak, pokušajte razmišljati malo o sebi, o svom braku i djetetu koje bi vam ga moglo spasiti. Zapamtila sam dvije ljupke poslovice: „Dijete je slavuj u kući“ i „Usnulo dijete je najljepša stvar na svijetu, to je najnježniji prizor koji mogu ugledati čovjekove oči…!“

Razmislite, jer i vi možete imati „malu princezu“ ili „malog princa“. Imate dosta vremena za razmišljanje. Ne treba mnogo toga, samo… Samo malo ljubavi.