Sanjajte otvorenih očiju...

Žena sam u pedesetim godinama, udana i majka troje djece. Brak naoko prosječan, a ja cijeli život više-manje nesretna. Kao mlada djevojka, uz nekoliko poljubaca i zagrljaja, zaljubila sam se u susjeda. Zbog nekih nesretnih okolnosti on se oženio drugom. Znala sam da u braku nije sretan, držala sam se po strani i nisam se željela miješati u njegov brak. Ni godine ni vrijeme nisu uništili moju ljubav prema njemu. Tako je bilo sve do prošle godine, kad je on, vidjevši suze u mojim očima, prišao i zagrlio me. Te noći me nazvao na mobitel i pitao kako sam? Maske su pale, kula od karata se srušila. Jedno drugom priznali smo svoje osjećaje. Shvatili smo da nit koja nas je vezala, nikad se nije prekinula. Zbog susjedstva i prijateljstva pokušavali smo ugasiti svoju ljubav, ali ona se rasplamsala kao da je vrijeme stalo prije trideset i nešto godina i sad se vratilo blaženstvo koje osjećam u njegovu zagrljaju. Ne mogu opisati niti bih ga mijenjala za sva blaga ovoga svijeta. Nemojte mi reći da prekinemo jer poslije ovoliko godina patnje, mislim da ni jedno od nas dvoje to ne bi moglo. Mislim i da se ne događaju često ljubavi koje, iako potiskivane, opstanu gotovo trideset godina.

Ima li nade za nas?

Neke se stvari ne mogu zaboraviti: one tinjaju u našim životima, ugase se, sudbina ih ponovno upali i gore dalje. Nevidljivo. Prođe veliki dio života i u njemu sasvim tiho živi jedna uspomena. Neostvarena. Zatim ostvarena. To ste vi i on. Susret poslije mnogo godina. Oboje ste pomislili da se vratila prošlost, i vratila se: ljubav se rasplamsala kao da je vrijeme stalo. I izgleda da je stalo: vratilo se napokon blaženstvo koje osjećate u njegovom zagrljaju poslije toliko godina. čini se, ne baš sretnih. Vaših. Za njegove ništa ne znate zbog nekih nesretnih okolnosti koje su vas udaljile jedno od drugoga. Opet je tu i vi ste presretni. I on.

Ali vi niste sami, pazite da sve ne srušite pred sobom. Je li on toliko iskren koliko i vi? Je li vaša ljubav kolika i njegova? Nije li to što proživljavate strast srednjih godina kad se pliva u oblacima, a onda pada na tvrdu zemlju? Niste li se kroz trideset mučnih godina oboje mogli promijeniti, može li se balon strasti rasprsnuti u jedno “zbogom” kad se sukobi sa stvarnošću i kad strah od raskida brakova, od djece, od obitelji, od drugog zajedničkog života prevagne, a vaš polet splasne?

U euforiji strasti, ima li nade za vas oboje? Ima nade, ali ona je pomalo nestvarna, pomalo nerealna, pomalo nesigurna! Radije bih vas vidjela s manje poleta i manje euforije. Ne bih željela da budete nesretni, naprotiv! Željela bih da budete sretni, a da biste bili sretni, morali biste letjeti nad zemljom, a ne u oblacima u kojima biste se mogli izgubiti i slomiti krila. Budite, stoga, oprezni, odmjerite sve što vam se događa baš zbog te sreće za kojom toliko čeznete, ali ne zaboravite što biste ostavili iza sebe. To nije sporedno, već samo troje djece je vrijedno da razmislite što radite i što biste mogli uraditi, o čemu sanjate… prije nego što nekoga, premda dragog, ne biste mijenjali za sve blago ovoga svijeta. Ali “… život je… mahnitanje… prazna sjena što nas ovi. O, malen je dar nam dan, jer sav život to je san, a san su i sami snovi…” (Calderon)

Sanjajte otvorenih očiju!