U atletiku se zaljubila kao dvanaestogodišnja djevojčica. U sedmom razredu osnovne škole na jednom je natjecanju, ustvari simulaciji bacanja kugle za djecu, najdalje bacila lopticu, a profesor tjelesnog odgoja prepoznao je talent i odveo je na trening u atletski klub u Varaždin, 25 kilometara udaljen od njezinog rodnog Ludbrega.
Sara dolazi iz sportske obitelji. Prije nego što se zaljubila u bacanje koplja trenirala je rukomet, sport svoje majke. Trenirala je u koprivničkoj Podravci i uživala je u rukometu, ali jednom kada je primila koplje u ruku i kada ga je vidjela kako para zrak shvatila je da se ne želi baviti niti jednim drugim sportom. Potpora obitelji vrlo joj je važna, obitelj je spomenula u svakom od brojnih intervjua što ih je dala nakon osvajanja olimpijskog zlata. Ne propušta priliku spomenuti mamu Aleksandru, tatu Miru i brata Matiju. Između 2008. i 2012. trenirala je u Varaždinu i roditelji su je svaki dan vozili pedeset kilometara, na trening i s treninga.
!!!! A photo posted by Sara Kolak (@sarinjo66) on Aug 18, 2016 at 9:29pm PDT
Sarin život posložen je u trokutu Ludbreg – Celje – Rijeka. U Celju trenira pod paskom slovenskog trenera Andreja Hajnšeka kojega, uz roditelje, smatra najzaslužnijim za osvajanje zlata, u Rijeci studira menadžment na Poslovnoj akademiji, a svaki slobodni trenutak koristi kako bi otišla vidjeti svoju obitelj u Ludbreg.
Veže je veliko prijateljstvo s najboljom hrvatskom atletičarkom Sandrom Perković. Uz već poznatu priču o tome kako joj je upravo Sandra napravila „pobjedničku“ frizuru i prije dvije godine joj pomogla kupiti vrhunsko koplje, kako joj je pomogla u sportskom sazrijevanju, njih dvije su se na društvenim mrežama pohvalile i zajedničkom slikom s brda Corocovado u Riju.
Popele smo se se na najvišu stepenicu
A photo posted by Sandra Perkovic (@discus70queen) on Aug 21, 2016 at 4:09pm PDT
Više o Sari Kolak i njezinom fascinantnom putu do osvajanja olimpijskog zlata doznajte u tiskanom izdanju Glorije!
