Seks i grad Beč

Ime Ane Tajder u medijima se dosad pojavljivalo samo u intervjuima njezine majke Jagode Kaloper, zagrebačke akademske slikarice i glumice koja se sedamdesetih proslavila filmovima “Lisice”, “Kuća” i kontroverznim “WR Misterij organizma”. U razgovoru za novine lijepa glumica bi uvijek spomenula i svoju jedinicu, rođenu 1974. u braku sa zagrebačkim arhitektom Radovanom Tajderom. On od 1985. živi i radi u Beču, dok je Jagoda Kaloper ostala u Zagrebu, ali taj brak još funkcionira. Ana Tajder je i do svoje 17. godine živjela s mamom, a potom se, zbog školovanja, preselila k tati i ostala u glavnom austrijskom gradu. Nije krenula stopama ni jednog ni drugog roditelja: odlučila se za studij menadžmenta i marketinga i karijeru poslovne žene.

Sad je, međutim, učinila neočekivan korak: objavila je knjigu o – svom životu. Iskustva mlade žene u svijetu biznisa, partijanje po bečkim klubovima, prijateljstva s gay-susjedima, provodi u Cannesu, Saint-Tropezu, Rimu, Dubaiju, brojne ljubavi i ljubavna razočaranja, seks – sve se to nalazi u pričama koje objedinjuje naslov “Od Barbie do vibratora”. U knjizi, koju je objavio Profil, Ana je progovorila bez srama, ali s mnogo šarma i duhovitosti.

Kako se rodila ova knjiga? – Već 11 godina živim sama, u prekrasnom stanu u ulici Laudongasse, u zgradi koju smo moji prijatelji i ja nazvali Laudonplace – po Melrose Placeu. Moji najbolji prijatelji iz zgrade su pametni i veseli gay-dečki. Marcus je Austrijanac, radi kao stjuart, Patrick je francuski grof, ima plantažu šparoga, Siggi je Mađar i radi u obiteljskoj firmi koja izrađuje metalne konstrukcije. Svi smo tridesetih godina, osim Gunthera, psihijatra, koji je generacija naših roditelja. Nekad je bio veliki hipik, tulumario je s Falcom, Nikijem Laudom, Romy Schneider, i odlično se uklopio u naše društvo. Svaki od njih stanuje u svom stanu, ali često zajedno doručkujemo i večeramo, brinemo se kad je netko bolestan, tješimo se… Potkraj 2004. dugo sam imala gripu i baš su mi se nakupili pehovi: ostavio me dečko, posvađala sam se s tatom, prvi i jedini put, crkao mi je televizor, nisam imala kompjutor… Marcus i Gunther su mi donijeli doručak i tako, po milijunti put prepričavajući “sjećaš li se ovog, sjećaš li se onog”, Gunther je zaključio da to treba zapisati, jer ćemo zaboraviti. Tu sam večer uzela nalivpero i blok i iz mene je prokuljalo. Drugi dan sam odjurila kupiti laptop i u roku od nekoliko dana napisala sam 50 stranica.

Sad su vam 34 godine i, uz zahtjevan fakultet koji ste završili, već imate 11 godina radnog staža: kako vam je to uspjelo? – Radim od svoje 22. godine. Prve četiri godine, dok sam studirala i pripremala postdiplomski, radila sam u Hrvatskoj misiji pri UN-u, a kasnije sam dobila posao kod najvećeg austrijskog mobilnog operatera: najprije kao projektni menadžer, a potom kao stručnjak za međunarodni marketing. Nakon šest godina dobila sam ponudu jedne od najvećih svjetskih reklamnih agencija, Ogilvy&Mather, gdje sam radila kao account manager. Radni dan mi je znao trajati i 11 sati, a da ne bih stigla do kuhinje po čašu vode. Uz sve to, nastavila sam plesati klasični i moderni balet, putovati i izlaziti, te počela vježbati tai chi. Prije gotovo godinu dana dogodio mi se burnout, gubitak energije i volje za daljnji rad, kako bi se to prevelo, o čemu upravo pišem za drugu knjigu. Shvatila sam da mi je tempo prenaporan i odlučila napraviti stanku i posvetiti se pisanju. Otišla sam na svoj otok Zlarin i to mi je pomoglo da se izvučem.

U svojoj knjizi spominjete mobbing i seksualno uznemiravanje na poslu. – Na žalost, s time se mlade žene prije ili kasnije susretnu na svom profesionalnom putu, a nitko ih za to ne priprema. Prošla sam vrhunsko biznis-školovanje, ali me nisu naučili kako se nositi s mobbingom ili seksualnim uznemiravanjem. Ovo je još muški svijet i muškarci to dobro iskorištavaju. A kad se to dogodi, odlazak na posao postaje pakao. Na žalost, nema drugog rješenja osim – bijega. Tjeranje pravde je mukotrpan posao, a bez rezultata.

Zašto ste izabrali naslov “Od Barbie do vibratora”? – U početku nisam imala ideju kakvo bih ime dala knjizi. Nabacala sam nekoliko naslova, a favorit mi je bio “Ana u zemlji čudesa”. A ovo “Od Barbie do vibratora” objašnjava kako su djevojke moje generacije odrastanjem promijenile igračke. Barbike su imale silan utjecaj na moju generaciju, na žalost negativan, što se vidi po broju estetskih operacija i mladih žena oboljelih od anoreksije. Kad sam s Fredericom Beigbederom razgovarala o svojoj knjizi, upitao me kakoćÊu je nazvati. Spomenula sam, među ostalim, “Od Barbie do vibratora”, što mu se svidjelo. “A kako bi se zvala tvoja muška knjiga”, zanimalo ga je. “Od lego-kockica do pornografije”, odgovorila sam mu. I to mu se veoma svidjelo. On je krsni kum moje knjige.

Kako ste upoznali Frederica Beigbedera, slavnog francuskog književnika, autora romana “99 franaka” koji je lani i ekraniziran? – Prije nekoliko godina u Zagrebu sam u jednoj knjižari naletjela na englesko izdanje knjige “99 franaka”. Tad sam bila do guše u menadžerskim poslovima, i kad sam okrenula knjigu i pročitala opis sadržaja, pomislila sam: “Bože, trenutačno prolazim kroz ovo, neću još o tome i čitati”. Dok sam pisala svoju knjigu, opet sam nešto u novinama pročitala o knjizi “99 franaka” pa sam je konačno kupila i – ostala očarana. Govorio je o temama u kojima sam se prepoznala: o svijetu marketinga i kapitalističkom sistemu te o osobnoj krizi koju je prošao jer se više nije mogao s time identificirati. On je, naime, 15 godina radio u reklamnoj agenciji Young and Rubicam, jednoj od najvećih na svijetu, na mjestu kreativnog direktora. “On je muško ja”, rekla sam i odlučila ga upoznati. Prilika mi se pružila u travnju 2006. kad je došao u Beč na promociju knjige “Romantični egoist”. U knjižari je bilo mjesta za stotinu ljudi, a 600 ih je bilo na listi čekanja. Preko prijatelja sam uspjela upasti, a na kraju mu i postaviti pitanje: je li mu žao što je bio toliko iskren u svojoj knjizi. “Da”, odgovorio je, pogotovo, dodao je, što je napisao i knjigu “Ljubav traje tri godine”. Svaka žena s kojom hoće započeti vezu, kaže mu: “Što će mi to kad će ionako trajati samo tri godine”. Na kraju sam bila pozvana na večeru koju mu je izdavač priredio.

I kako je prošla ta večer? – Tako da sam nakon povratka doma napisala o tome priču: kako je bio pomalo izgubljen i kako mu se tamo “uvaljivala” jedna austrijska novinarka. Htjela sam mu je poslati, no svi su me odgovarali: “Pazi se, tu je muški ego”. Kad sam kasnije pročitala njegovog “Romantičnog egoista”, zaključila sam: “Frederic mora dobiti moju priču”. Poslala sam mu je e-mailom i odmah dobila odgovor: “Ovo je odlično. Talentirana si”. Kad je došao u Zagreb promovirati knjigu “Upomoć, molim te oprosti”, upitala sam ga, a sva sam se pritom tresla, smijem li iskoristiti njegove rečenice ili bi mi nešto posebno napisao. “Moram najprije pročitati što si napisala”, kazao je. “Poslat ću ti sve i označiti stranice za koje mislim da će te zanimati”. “Označi mi sve sa seksom”, kazao je. Dan nakon što je dobio rukopis, poslao mi je recenziju.

U knjizi opisujete i susret s legendarnim američkim redateljem Robertom Altmanom: kakav je to bio doživljaj za kćer jedne glumice? – Sudjelovala sam u snimanju reklame za našu firmu. Ideja je bila da se u njoj pojavljuju njezini menadžeri, a ne neki plastični modeli. Rečeno nam je da je redatelj veoma poznat, ali je njegov identitet držan u tajnosti – sve dok nismo došli na snimanje. Kad sam čula da je riječ o Robertu Altmanu, gotovo sam pala u nesvijest: obožavam njegove filmove. Snimanje s njim mi je jedan od najuzbudljivijih doživljaja u životu. Mama nije mogla vjerovati: “Oduvijek sam sanjala snimati s Altmanom, a sad si ti to napravila”. Taj dan sam naučila kakav je velik čovjek: jednostavan, srdačan, veseo, profesionalan. Takvi ljudi nemaju potrebe pretvarati se, komplicirati, muljati.

Čija je bila ideja da na naslovnici svoje knjige budete vi, i to goli? – Mamina i moja. Mislim da ta golotinja nije vulgarna, ona ima simboličko značenje: ja poput Shive, muškog boga koji pleše, boga koji razara svijet iluzija da bi stvorio bolji svijet. Fotografiju je snimio moj prijatelj Andrew, kanadski fotograf, koji je zaslužan što me spojio s američkim jazz-glazbenikom Jarrodom Gagwinom s kojim sam danas u vezi. Andrew je snimao reklamu za grad Beč i trebali su mu djevojka i mladić koji ne izgledaju kao klasični modeli. Zamolio je mene i Jarroda, kojeg do tog trenutka nisam poznavala, da mu poziramo. Ta fotografija je, zapravo, ilustracija naše ljubavi na prvi pogled, odnosno – na prvi dodir ruku.

Sineva Pasini

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 697 ili se pretplatite na PDF izdanje.