Seks naš - nesvakidašnji

Muškarci im zavide, feministice vrište, obične žene se zgražavaju i strahuju da ta “pošast” ne pređe i na njihove muževe, a sve zbog onoga što si samo oni mogu priuštiti, jer im to dopušta i “njihov Bog”, i njihovi običaji, a i zakoni – mnogoženstvo.

Zna se da Kuran dopušta četiri žene, da šerijatski zakon to drži normalnim, da pojednostavljeno rečeno sve se može svesti na onu – koliko novca, toliko žena.

Toga ima i danas, toga će vjerojatno biti uvijek, i to se stručno zove – poliginijom.

I sasvim je pogrešno misliti, a tako razmišljaju oni koji žive u nekim drugim kulturama, da je to primitivno, da to ne dolikuje civilizacijskim dosezima današnjeg vremena.

Jasno je da nisam ni za kakvu poliginiju, da sam za one običaje koji su prihvaćeni u okružju u kojem ja živim, ali nisam ni za osudu onoga što je utemeljeno na nečem što mi ipak ne razumijemo jer nismo živjeli niti smo odgajani u sredinama u kojima je to normalno.

Svaki narod i svaka sredina mora sama određivati pravila svoga ponašanja, pa čak i onda kad bismo mi željeli nešto od toga i ubrzati. Treba iznad svega poštivati dostojanstvo čovjeka, a tu i nastaju nedoumice, zbog toga i vrište feministice jer su uvjerene da je žena u ovom slučaju – tek igračka. Ona, moram odmah reći, često je to i u visokociviliziranim zemljama pa ipak se o tome šuti, a žene – trpe. Mene čudi nešto drugo. I bila bih silno zadovoljna kad bih dobila odgovore na neka druga pitanja, ona najintimnija. Kad bi neka žena progovorila o svom seksualnom životu onako kako to, recimo, govorim ja, što bismo čuli.

Kako to, i je li to normalno, da među takvim ženama ne postoji ljubomora. Ali bilo bi zanimljivo znati i kakvi su njihovi seksualni odnosi, jesu li te žene zadovoljne ljubavnim životom, i kakve “muške moći” moraju imati ti ljudi koji su u stanju istovremeno ljubovati s čak četiri žene? A ovi naši “civilizirani” muku muče i s jednom, i da im nije tko zna kakvih pomagala, tko zna ne bi li bili depresivniji nego što jesu. Jer, to ipak nije harem, te žene imaju kakva-takva prava, ali vjerojatno još veće obveze.

Ja se tome ne rugam, ja to i ne osuđujem, ali sam sigurna da ne bih mogla dijeliti postelju ni s kim! Možda samo onda kad bih ja to željela, ali to onda ne bi bilo to. Ako bih se već morala odlučiti, onda bi to bilo nešto drugo, ali o tome ću kasnije.

Oni koji su najglasniji u osudi tih običaja, nisu uvijek i oni koji se drže “Deset zapovijedi Božjih”, nego još više oni koji ih na svakom koraku i cijeli život krše.

Ne moram ni posebno naglasiti da je kršćanstvo izričito protiv višeženstva, i protiv preljuba, pa se onda pitam kakvi su ti naši kršćani kad je preljuba na svakom koraku.

Nije mnogo nedostajalo kad sam bila u jednom društvu u kojem se raspravljalo o tome i kad je jedan veliki “ljubavnik” takve običaje nazvao barbarskim, da ga na fin način upitam kako bi nazvao svoje “izlete” koji su bili česti, neprimjereni i njegovoj dobi i statusu.

A iako otac troje djece, u godinama koje više i nisu baš najmlađe, kao pčela letio je od jedne žene do druge, i svaki put bi to bila sve mlađa. Da je on imao hrabrosti, i da mu je to bilo dopušteno, prihvatio bi šerijatski zakon – bez pogovora. Samo s jednom nadopunom – da svaku od tih žena može potjerati i oženiti se drugom, po mogućnosti mlađom.

Sigurno je da ti ipak ponajprije vjerski običaji imaju neko utemeljenje koje ih opravdava i zbog kojeg su se uopće održali, pa čak i u dijelovima svijeta koji su poprilično udaljeni jedni od drugih.

Recimo, osim u dijelu muslimanskog svijeta, i kod nekih indijskih plemena mogu se naći slični običaji.

Možda je zanimljivo, iako nama manje prihvatljivo, da se čovjek može oženiti svim sestrama svoje žene. No, bez obzira na običaje, to mi se manje sviđa jer mi to gotovo sliči na – rodoskvrnuće.

Ne baš tako davno Hrvatsku je posjetio predsjednik jedne muslimanske zemlje sa svojom drugom suprugom. Ima ih, navodno, tri. Pravom ljepoticom, kraljevskog držanja, francuske elegancije, za koju je on, priznao to ili ne, sigurno najdublje vezan. Konačno, ne znam kako mu izgledaju ostale, ali ova jest za “pokazivanje”.

Čak ako su u pitanju i novci, ja se toj ženi divim, ali teško da je i razumijem. Jer, ona bi mogla biti u poliandriji (višemuštvo) s obzirom na to kako izgleda.

Doduše, ona baš ničim nije pokazala nervozu, nije koketirala, ponašala se baš kraljevski. Samo me zanima čeka li ona svoj ustaljeni red da joj muž priđe ili joj se on, “po skrivećki”, ipak zaleti i izvan reda. Neka mi nitko ne kaže da to ne bi bilo zanimljivo znati.

Poliandrije ima manje nego poliginije. I za to, vjerojatno, ima objašnjenja. Moglo je se sresti u Tibetu i kod Eskima.

Kažu da je to zato što je ondje bio manjak žena, a njih su, i to se zna, ubijali čim bi se rodile. Ženi se ne bi radovali ni kad bi tek ugledala svijet. To je apsolutno necivilizacijski.

Ne branim muškarce, iako su mi dragi, to i ne skrivam, ali nisam čula niti od jednoga da je “rogoborio” protiv poliandrije. Je li to zato što znaju da to neće baš tako lako proći, ili su tako velikodušni pa se drže onoga – što možemo mi, mogu i one, nije ni važno. Važno je da oni “tjeraju” svoje pa dok ide – ide.

Bilo bi zanimljivo vidjeti kako na ovim našim “balkanskim” prostorima stojimo s poliginijom.

Prije izvjesnog vremena jedno istraživanje u Bosni, koje je financirala međunarodna zajednica, doticalo se i pitanja poliginije. I tad je izbilo na vidjelo da jedan Bošnjak, pridržavajući se “svog šerijatskog zakona”, ima dvije žene. Sa svakom ima dvoje djece. I, prema njegovoj ispovijesti, oko njega sve sama – idila. Čak mu je i objavljeno ime, što znači da se on ne boji ni “Boga ni ljudi”.

Jasno da su se digli u još uzavreloj Bosni svi oni koji se zgražavaju nad tim, tražeći čak za toga čovjeka i sankcije, ne samo zbog toga što čini nego i zbog toga što se nikoga ne boji nego to iznosi javno. No, čovjek “zna očito znanje”. On je vjenčan s jednom ženom, a druga je tek “priležnica”, a to nije kažnjivo. Druga je za muški svijet nazovimo je – ljubavnica. Pa kad bi se zbog ljubavnica išlo u zatvor, i Hrvatska bi imala grdnih problema s manjkom zatvorskih kapaciteta.

Obično uvijek kad o nečemu pišem, potaknuta sam nečim. I sad sam, i to, mogla bih reći – licemjerjem. Osuđuju uvijek oni koji nemaju hrabrosti učiniti ono što bi žarko željeli.

A svi žele eksperimentirati u onome što najviše vole – seksu. Pa neka to čine, ali neka ne osuđuju, neka se ne zgražavaju, neka i oni jednostavno – uživaju.