Seks naš svakidašnji

Umjesto izreke – život naš svakidašnji, trebalo bi reći – seks naš svakidašnji. I ma tko da to kaže, ne bi pogriješio jer i tako nema čovjeka koji je imalo normalan, a da u jednom trenutku baš to ne pomisli, a jasno i poželi. No, lako je dok ga ima, dok ga želimo, dok ga realiziramo, ali što se dešava kad nam on izmiče, kad sve ostane samo želja, a onda i ona iščezne. Istina zadnja, ali frustracija nastaje i kad to samo osjetimo. Jer kraj želje za seksom zapravo je kraj volje za životom, pa ma tko što mislio ili rekao. I uvijek me ljute oni koji se čak zgražavaju “kad bake vode ljubav, kad o njoj javno govore, pa čak to čine bez imalo srama”, kao da bake nemaju više prava ni živjeti. Kad takva razmišljanja otjeramo iz naših glava, možda će sve krenuti nabolje, u nekom drugom i drugačijem smjeru, ja bih rekla civiliziranom. Ali, čak bih se složila da je i s tim lakše, nego s onima koji se tek uvode u život, kojima je potrebna tek prva pouka o seksu. Što s njima koji lutaju, koji otkrivaju nešto “što je odavno otkriveno, a njima je tako nepoznato da ih često i plaši. Odakle početi “poduku”, jer ako se ne počne, može završiti čak i kobno. Kako im reći i kada, da se ne može brkati ljubav i seks, da to često ne ide zajedno, ali i da može, i da je tek tada to ono pravo. Kako mladim ljudima predstaviti nešto što je najljepše i najživotnije i kako ih izvući iz košmara u koji mogu upasti samo zato što nitko o tome ne vodi računa onako kako bi trebao. I zato ma što tko mislio, ma čak se netko i rugao “toj vječnoj temi”, dok je ljudi, i ona će biti u središtu njihove pozornosti. Zašto pišem o toj temi kad neki misle da sam već sve o tome rekla, da sam iscrpila i “zadnji atom” onoga što je trebalo reći? Ako tako i misle, ili su sasvim neuki ili su zabrinuti. A ni jedno ni drugo nije dobro. Pišem zato što me čude rasprave koje se sve češće čuju – treba li seksualni odgoj, i na koji način, uvesti u škole? Pitam se gdje žive i oni koji su dužni o tome voditi računa, koji su, konačno, i plaćeni za to. Pa svijet je to odavno riješio. I ne samo to, nego su mnogi išli i dalje. A oni koji nisu, bore se sa svim i svačim, a najviše problema stvara im neukost. Jer, nije seks samo užitak, on je potreba, ali može stvarati i silne probleme, od onih psihičkih pa sve do organskih. I to je ono o čemu želim pisati, jer mi se čini da i ovakvi članci mogu pomoći onima kojima ne pomaže nitko drugi. Škola jer još “nagađa” kako, a roditelji ne znaju jer nemaju niti su dobili ikakvu poduku odakle početi. A tu je i uvriježenost srama koji se odavno “udomio” na ovim našim prostorima.

Danas sam zato odlučila reći nekoliko, barem se meni čini, važnih rečenica o “seksualnom odgoju koji treba početi od kuće”. Jer, i ja sam se s tim susretala, i ja sam imala dvoje djece različita spola koja su postavljala pitanja od kojih bi mi mozak stao. Od različitog izgleda spolnih organa do “spavanja mame i tate u istom krevetu”. Ne znam, ali možda je moj način života bio i razlogom da sam bila uvijek “korak ispred svog vremena” pa sam se brzo snalazila i pronalazila odgovore koji su ih najčešće zadovoljavali. A da je tome tako, uvjerila sam se kad me jednom pozvala učiteljica moje djece, tek sam poslije shvatila, začuđena kako oni govore, slobodno, o onome o čemu ne bi ni ona mogla. I tad sam joj, a bilo je to doista davno, pomogla na jednom sastanku u razredu govoriti o onome o čemu su moja djeca sve znala. Koliko se sjećam, bilo je to u povodu odvojenog sata tjelesnog odgoja za dječake i djevojčice. Poslije su mi djeca, kao već odrasli ljudi, znali u šali reći da sam ja prva uvela seksualni odgoj u škole i da se čude kako me nitko ništa o tome ne pita. A još mi u ušima bruji Majina priča. Ona je zadnja stupila u seksualne odnose u razredu. Bilo joj je devetnaest godina. I doživjela – razočaranje. A toliko je o tome slušala od kolegica da je mislila da će je njezin taj prvi pokušaj “odvesti ravno u raj”. No, umjesto toga, osjetila je samo bol i nešto što bi tog časa bila najradije zaboravila, ali i dečka s kojim je to doživjela. I da se nije potužila majci, a za to joj je trebalo snage, i da nije potražila stručnu pomoć, tko zna kako bi sve to završilo i koliko bi vremena trajalo razočaranje. Ne jednom sam znala slušati da je to početak onoga što se najčešće naziva – frigidnost. Jer, i ona i dečko bili su nezreli da stupe u odnos o kojem su slušali tek – bajke. A i do bajke treba doći, ni taj put nije niti lagan niti se do njega dolazi koračajući tek po cvjetnim laticama. I kad je Maja kasnije naišla na ozbiljnog i iskusnog dečka, tek se tada, ali i poslije tko zna koliko sve ne razgovora u ordinaciji, doista našla u “raju”, shvativši da se za sve, pa čak i za to, treba spremiti i pripremiti. Obećala je sama sebi da njezino dijete neće prolaziti ono što je ona. I premda postoje razlike u doživljavanju seksa između djevojaka i mladića, i jedne i druge treba uputiti u to što je seks, što on nosi, što daje, ali i ono najvažnije, kako i kad s njim početi. Možda već u tim prvim “tumačenjima” treba reći da postoji izvjesna razlika u potrebi za seksom u muškaraca i žena.

Muškarcima je seks potreban, njima je to važnije, kako mi je jednom jedan izričito potentan muškarac rekao, čak i od hrane, i oni svoju potrebu moraju zadovoljiti. Na žalost, i to treba reći da je njima često svejedno jesu li sa ženom koju vole ili s nekom drugom. Kod žena je to posve drugačije. Ženama je važna ljubav, nije im svejedno s kim će otići u krevet, dakako, ako nije riječ o ženi kojoj je to “kruh svagdašnji”. Mirela se udala iz ljubavi. Prije braka živjela je s momkom četiri godine. Njoj je to bio prvi dečko u životu i bila je uvjerena da je to ljubav. S njezine strane i jest bila. Ali, njegova seksualna nezajažljivost bila je užasna. Barem ju je ona tako doživljavala, a kad je rodila prvo dijete, izgubila je volju za seksom. Unatoč ljubavi i prema njoj i prema djetetu, on je tražio seks izvan kuće jer mu ga je ona uskračivala, barem onda kad je njemu to bilo potrebno. A kako je bila zatvorena, nikome nije ništa govorila sve dok se on jednoga dana nije pokupio iz kuće. A pokupio se kad ga je napala jer je čula da se sastaje s nekom djevojkom koju baš i nije resio moral. Da je bila drugačije odgajana, da je o seksu razmišljala drugačije nego jest, da je barem otišla u bračno savjetovalište, možda bi sve završilo drugačije nego jest. Ovako za nju i brak nije bilo spasa. Ona nije mogla pojmiti da on može “voditi ljubav s ikim osim s njom”. I ne samo Mirela, mnoge se žene pitaju kako je to i je li to moguće. A moguće je. Možda da opet navedem primjer jedne mlade žene, pametne iako neobrazovane, iz jednog sela u Dalmatinskoj zagori. Muž joj je bio pomorac koji bi plovio po sedam-osam mjeseci kako bi ostvario svoj i njezin san – sagradio kuću i osamostalio se. Ali, priroda je tražila svoje. Da bi se “rasteretio”, da bi si olakšao život, znao bi, iako ne često, na kopnu “potražiti utjehu”. I, kako se ništa ne može sakriti, nije se moglo ni to. Uvijek se nađe netko tko “dojavi ono što ne bi trebalo”, no Sofija je na to tek odmahnula rukom rekavši – možda je to i istina, ali tu nema ljubavi. Sofiju nitko sigurno nije podučavao ljubavi, ali ju je naučio nečem drugom – razlikovanju ljubavi od tek površnog seksa. I zato moje čitateljice već znaju što znači kad kažem – zbog prevare se nikad ne treba rastajati! Ali, ja bih dodala i još nešto – ljubavi i seksu se treba učiti. Od najmlađih dana. I nikad ne treba stati. Probleme koje sam navela imaju i stari i mladi, i oni koji se seksu uče, i oni koji ga usavršavaju.