Šetnje u sumrak

Šezdeset mi je godina, učiteljica sam klavira u mirovini. Brak mi je bio sretan, ali sam prerano pokopala muža. Volio je život, možda ga je smrt zato i prerano odnijela. S djecom nisam imala neku osobitu sreću, iako sam im sve pružila, ali sad ih vidim prilično bešćutnima i sebičnima. U mojoj jeseni upoznala sam muškarca koji je prije četiri godine izgubio ženu. Brak je bio dobar, gubitak tim teži. Slučajno smo se upoznali u jednom društvu. Bilo mi je ugodno. Oduvijek sam voljela dobro odgojene muškarce, takav je bio i moj muž; voljela sam njegovu kolonjsku vodu, začudo i ovaj. Nekoliko puta me pozvao na koncert, i moj muž je volio glazbu. Mnogo smo pričali, bio je zanimljiv, ni on nije bio zadovoljan svojom djecom. Jednog dana mi je rekao da misli kako bismo zajedno ugodnije živjeli. Osjećala sam da me voli, nisu to više bile strastvene ljubavi u našim godinama, bio je to lijep i topao odnos. Trebala sam samo reći da pristajem, ali mu nisam imala što pružiti. Kako je život čudan: kad si sve prebacio preko glave i susreo nekoga u kome bi našao sve što bi te usrećilo, nemaš u sebi ničega što bi mu mogao dati…

Ana-Maria

Iz vas progovara strah da ne pogriješite i obzirnost prema čovjeku koji to ne bi zaslužio. Boje koje živite i vi i on su jesenske, pastelne, odluke nisu nagle, nema više vremena za netrpeljivost. Važnije su šetnje u sumrak s isprepletenim rukama koje više nisu glatke, ali su, možda, pouzdane. Nemojte propustiti šansu koja vam se pruža, osjetit ćete kako pomalo nestaje praznine u vama i puni se pozitivnom energijom. Sve je, naravno, rizik, a što u životu nije rizik? Život je škola vjerojatnosti. Treba živjeti tako da bi svaki proživljeni dan izgledao kao nov.