Širite oko sebe radost

Nekoliko sam puta već pisala o tome kako su pesimisti, zapravo, nesretni ljudi, kako su teški i sebi, ali i svojoj okolini, kako ih se treba neprestance stimulirati da iziđu iz tog svog “labirinta tame i nevjere” u sve, a najviše u sebe same. Oni, dabome, uvijek imaju opravdanje za takvo ponašanje, nalazeći ga najčešće u nesretnom i kompliciranom životu. Što je, dabome, čista glupost! Jer, život može biti vrlo jednostavan ako ga takvim učinimo. Dabome, ako isključimo i neke objektivne teškoće, bolesti ili čak smrti. Jer, sve je u našoj glavi – od nedaća i boli, do sreće i radosti. Uz jedinu istinu – ono što mi mislimo o sebi samima, to je naša stvarnost. Mi smo ti koji smo odgovorni za svoj način života, za sve što smo dobro ili loše doživjeli. Svaka naša misao je kamen temeljac naše budućnosti, a naše iskustvo plod je naših misli i osjećaja. Mi sami stvaramo atmosferu oko sebe, ali ako nismo zadovoljni ili nismo uspjeli, ne priznajemo svoju krivnju nego je prebacujemo na druge. I što nam je činiti da uskladimo misli i svakodnevicu? I, konačno, što ćemo time dobiti, pitaju me mnogi. I u odgovoru ne treba komplicirati – dobit ćemo normalnu životnu situaciju koja nije uvijek idealna, ali je u najmanju ruku- podnošljiva. Kažu da će ono što mislimo o sebi, a pritom mislim na ono pozitivno, pomoći da naš život postane naša prihvatljiva stvarnost. Primjerice, ako smo uvjereni da možemo računati na prijatelje, to je sjajno, ali ako mislimo da su svi protiv nas, onda je to užas! A takvih užasa je sve više. Sami smo krivi ako razmišljamo da nas nitko ne voli, jer je to put da doista ostanemo osamljeni. Ako vjerujete u ljubav, ako je iskazujete, uljepšat ćete život i sebi i drugima. Sve što ste doživjeli, kažu psiholozi, rezultat je vaših misli, a one su odraz vašeg ponašanja. Važno je i kako se odnosite prema prošlosti. Ono što vas je nekad opterećivalo, mučilo, pa i unesrećivalo, pokušajte odagnati iz glave. Prošlost ne možete popraviti, ali od nje možete učiti. Možda je to najvažnije od svega. Možda je i primjer moga života dokaz tomu. Ljudi koji me ne poznaju, misle kako je meni bilo sve lako, kako sam ja u životu imala sreće, kako sam postigla sve ono što sam željela. Iako je ovo zadnje gotovo u potpunosti točno, ja najbolje znam koliko je truda trebalo da se sve to realizira.

Bila sam samohrana majka s dvoje djece, ostavljena, proganjali su me i državnici i ljubavnici, imala sam na brizi roditelje, a bome, protiv sebe i velike moćnike. Kad mi je bilo najteže, kad sam već i sama mislila da neću izdržati, nisam se dala. Znala sam da se iz svega može naći izlaz ako ga se traži. Bila sam jedino u tome sretna, što sam ga i našla. Otjerana iz zemlje, u drugoj sam ne samo našla mir nego stekla i bogatstvo. Samo oni nešto stariji znaju što je značilo da na tebe kao negativan element ukaže tadašnji moćnik Tito. A ukazao je. Onda sam mislila da ću poludjeti, a danas sam mu zahvalna zbog toga. I tako sam uvijek u životu činila. Iz svega sam nastojala izvući korist, pa i iz onih situacija koje su se činile drugima sulude. Pa i moj ljubavni život mogao je biti drugačiji da sam ja bila druga. Voljela sam, ljubovala i bila voljena, ali nije ni tu uvijek išlo onako kako se drugima činilo. Kad sam za nekoga mislila da bi trebao biti moj, nije ga uvijek bilo lako osvojiti. Ne možeš baš sve opčiniti tek jednim pogledom. Ali, nije bilo ni nemoguće ako sam “razradila taktiku kako i kada”. Bila sam optuživana i za plagijate, doživjela sam čak razočaranje i od tadašnjeg ljubavnika, inače sveučilišnog profesora i znanstvenika svjetskog glasa, koji mi je rekao da ću sa sebe sprati ljagu “modne kradljivice” samo ako se ubijem. No, ja sam znala da su to gluposti, i umjesto da ubijem sebe, meni se činilo i važnijim i ljudskijim da pobijem te tvrdnje i da se s tim “velikanom” rastanem što prije. Opet sreća iz situacije koja je bila ubitačna. Kad se danas toga sjetim, pitam se kako sam se uopće uspjela boriti protiv tolikih ljudi, ja, tek i jedino žena. Nisam znanstvenik, malo toga i znam u usporedbi s drugima, učenim ljudima, ali imala sam valjda neki instinkt u sebi koji mi nije davao da posustanem i koji me uvijek gonio naprijed. Uvijek sam, a to su mi potvrdili mnogi, mislila pozitivno. Znanstvenici tvrde da su u životu svakog čovjeka najvažnije baš te pozitivne misli. One stimuliraju, one vam ne daju da posustanete, one vas neprestance gone da tražite izlaze i da živite život koji vas je dostojan. Crne misli su im sušta suprotnost. Dakle, i opet se vraćamo na onu moju uvijek iskazivanu tvrdnju – u vašoj je moći da svoje misli usmjerite na nešto lijepo i ne dopustite da vam one pokvare raspoloženje.

Amerikanci idu tako daleko da tvrde da se mnoge bolesti, pa čak i one najteže, mogu izliječiti, ili se barem može produljiti život, ako su nam misli pozitivne. Autosugestija, ona najpozitivnija, ona koja nam pomaže da se osjećamo zdravi, veseli, da vjerujemo u svoje ozdravljenje, vjerojatno je i izliječila mnoge bolesnike. Oni tvrde da su predbacivanja, kritike, osjećaj krivnje, strah od sutra i teški pesimizam veliki krivci svim našim problemima. I fizičkim i psihičkim. Ima ljudi koji za sve svoje probleme okrivljuju druge. Kad bi svi osjećali da su sami odgovorni za svoje živote, možda bi se i drugačije počeli vladati. Sve što se nama događa, zrcalo je naših unutarnjih misli. Kad se vaše misli sastoje od razmišljanja poput ovih: “Cijeli svijet me kritizira, svi su mi pomogli da padnem, svi su me prevarili i profitirali od mene”, vrijeme je da se zamislite. Stalna kritika drugih je često početak čak i vlastite bolesti. Posebna je priča nečija prošlost. Pogotovo ako je bila ružna. Najvažnije ju je “izbaciti iz misli, zakopati negdje gdje će nama najmanje smetati”. Važno je riješiti se opasnih misli, pogotovo onih o besmislenosti života. A sve je, ponavljam, u našim rukama, u našoj glavi i u našim mislima. Da bismo se oslobodili prošlosti, onu koju nazivamo crnom, uvjet je praštanje. Treba oprostiti svima koji su nas ozlojedili, koji su nas na bilo koji način doveli do očaja, ne zbog njih, nego zbog nas samih. Iako imam rezervu baš prema svemu što se čuje kad se govori o toj temi, sigurno nije bezvezna tvrdnja da i praštamo zbog sebe, a ne zbog onih prema kojima je to usmjereno. Slušala sam jednoga liječnika koji je često znao govoriti svojim pacijentima kako je važno ponajprije da vole sebe. Jer, samo ti i takvi će znati riješiti i svoj problem, ali i onaj drugih njemu dragih i važnih ljudi. Danas više nigdje ne prolaze vječiti kritizeri, ljudi koji su dopodne ljuti na sebe, a popodne na cijeli svijet. Svatko oko sebe voli vidjeti životne ljude, pune optimizma, volje za životom, ali i borbe s njim ako je to potrebno. Jer, ne jednom sam i sama osjetila kako je pobjeda slađa što je borba bila teža. Tako je u svemu, a najviše u onim sitnim malim svakodnevnim brigama. Nije točno da ne možete vladati svojim mislima, da ih ne možete usmjeriti prema onome što će i vas i sve vaše usrećiti. Pokušajte, vježbajte to, i malo-pomalo osjećat ćete se preporođeni. I, dabome, vodite ljubav.